Držala je sinčića kada je saznala: 'Neću se pomaknuti dok mi ne kažete što je s mojim Blagom'

Upravo na dan 21. rujna, rođen je jedan od heroja Domovinskog rata, pripadnik legendarnih Žutih mrava s Trpinjske ceste, Blago Tica.

FOTO: Privatna arhiva

Bio je mangup u pozitivnom smislu…

Blago Tica rođen je 21. rujna 1967. godine u Vukovaru kao najmlađi od troje djece Veronike rođ. Knezović i Mate Tice. Pohađao je OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, a potom dvije godine usmjerenog obrazovanja u COUO-u Edvard Kardelj u Borovu naselju te još dvije godine u istoj školi, smjer trgovac. U slobodno vrijeme rekreativno je volio zaigrati nogomet, osobito u društvu svog dobrog školskog prijatelja, a kasnije Hajdukovog prvotimca, Ante Miše.

Blagin rođak, Rosan Tica, ispričao je kako je Blago bio iznimno društven, 'kolovođa' u društvu, za kojim se rado povodilo, iznimno markantan, izrazito 'svoj', mangup u pozitivnom smislu. Njegov stariji brat Ivan, s tugom je rekao: "Oduvijek je bio takav… Još kao dijete bio je izuzetno živahan, pun energije, rekli bi, kao da je prebrzo živio… Nažalost, prebrzo je i otišao…". Nakon srednje škole, Blago Tica odslužio je vojni rok u bivšoj državi, u Smederevu, Srbija, a godine 1990. oženio se Žaklinom Gadže – Đanom, koja im je u lipnju 1991. rodila sina Franu.

Branitelj Trpinjske ceste i logoraš srpskih koncentracijskih logora, kasnije Blagin suborac, Zlatan Bašić, prisjetio se: "Prije rata, živio sam u Bosanskoj ulici. Bosanska je imala dva odvojka, jedan je sad Ramska ulica, za drugi ne znam kako se zove. U tom drugom odvojku, uz Bobotski kanal, živjela je Žaklina Gadže, Đana. Bila je to cura tri do četiri godine mlađa od mene, iz osnovne škole je se ne sjećam, ili nismo išli u istu ili je bila premala.

Ja sam otišao u srednju školu u Zagreb i doma sam dolazio tek na poneki vikend, zato je nisam prije mogao ni zapaziti. Devedesete godine, pri jednom dolasku kući, sreo sam na ulici Zdenka Grgurevića Grgu. I on je stanovao u Bosanskoj ulici, zastali smo da malo popričamo. Odjednom, iz Odvojka izleti cura, prekrasna, javi nam se u prolazu i odleprša dalje. 'Šta je ovo?' – upitao sam Grgu, zadivljeno. 'Đana, Gadžina' – kaže Grga, pa doda – 'Ti vijaš cure po Zagrebu, pusti nama ove naše…' Drugi put kad smo se sreli, saznao sam kako je Blago Tica već ukrao najljepšu curu Odvojka…".

Blago Tica jedno je vrijeme radio u "podrumu" Čelarevo, ugostiteljski objekt i prodaja pića, a pred sam početak ratnih zbivanja, s bratom je u obiteljskoj kući na Borovskoj cesti otvorio caffe bar. Ipak, to ga nije spriječilo da se pri prvim naznakama ratnih sukoba odmah uključi u organiziranje obrane Borova naselja.

Ivan Tica je ispričao: "Iako sam bio dosta stariji od njega, čini mi se da je Blagi sve bilo puno prije jasno što se događa, negoli meni. Rekao mi je da im ne možemo ovo dozvoliti te da, ako treba dati svoj život, dat će ga… Tako ga je i izgubio… Ipak, osim ogromne ljubavi koju osjećam prema mome bratu, a jako mi je teško o tome govoriti, osjećam i beskrajan ponos…".

FOTO: Privatna arhiva

Prvi je postavio hrvatsku zastavu…

Marinko Leko – Čamac, jedan od poznatijih branitelja s Trpinjske ceste, za Blagu je rekao: "K nama na Trpinjsku cestu, među Žute mrave, Blago je došao s Borovske ceste i tu je ostao. Što god bi se za njega pozitivno reklo, bilo bi malo. Dečko na svom mjestu, kulturan, mlad, ali iznimno srčan i hrabar". Marinkove riječi potvrdio je još jedan branitelj s Trpinjske ceste, Stipo Majić – Pipe:

"Nakon prvih demokratskih izbora na Mjesnoj zajednici Alojzije Stepinac, tada se još uvijek zvala MZ Bratstvo i jedinstvo, na Trpinjskoj cesti, Blago Tica postavio je hrvatsku zastavu. Tridesetak Srba se okupilo prosvjedovati protiv tog čina - željeli su je skinuti, no Vinko Budimir - Slon je istupio pred njih i rekao: 'Donijet ću vam ljestve. Skinite je ako imate hrabrosti!'. Blago Tica je bio odmah uz njega i nije dozvolio da se zastavi itko primakne".

Nažalost, Stipo Majić je i jedan od svjedoka Blaginog teškog ranjavanja i pogibije: "Bilo je to dana 28. rujna '91., čini mi se oko podne, tijekom jednog od dogovorenih primirja koje su četnici po tko zna koji put prekršili. Granata je doletjela, kako bismo to rekli – niotkud, iz 'vedra neba'. Udarila je o susjedovu staru kuću i na sve strane rasula smrtonosne gelere. Ispred moje kuće u kojoj je bilo naše zapovjedno mjesto, bilo nas je dvadesetak, dio na terasi, dio u prostoriji u koju se ulazilo iz dvorišta. Vani je teško ranjen jedan francuski novinar, a naš suborac Skoko ostao je bez ruke. U prostoriji je Dragan Trehub ranjen u butinu, a Blago Tica, najteže, u preponu.

Blago Zadro koji se tamo također nalazio, odmah mu je pritrčao i uzeo ga u naručje, a ja sam mu, ne znajući od silne krvi koja se pod njim širila gdje je sve ranjen, pokušavao otkopčati košulju. Krv mu je šikljala kroz rukave i nogavice jer mu je bila presječena arterija, sklopio je oči i lagano se gasio. Blago Zadro ga je zgrabio, svi smo pomogli i u žuti Golf koji je vozio naš bolničar Zdenko Mažar, nekako kroz gepek, na spuštena sjedala, doslovno pogurali sve ranjene. Blago Zadro je uletio na mjesto suvozača, zalupio vratima i oni su kroz kišu granata koje su i dalje padale odjurili prema bolnici. Nažalost, za Blagu Ticu je bilo prekasno".

FOTO: Privatna arhiva

Obitelj je čula vijest na radiju…

Ivan Tica, s tugom se prisjetio: "Blago je suprugu i sina početkom srpnja sklonio u Zagreb, kod njenoga strica Zdravka Gadže. On me je nazvao i rekao mi da je na radiju čuo kako je Blago poginuo. Nisam posumnjao u tu vijest, nekako sam odmah osjetio, znao da je to istina… Snahi su prvo rekli da je samo ranjen, nisu joj odmah imali snage reći da je Blago mrtav, a onda su morali… Frano je imao tek tri mjeseca… Nakon toga, s Miletom Dedakovićem dogovorili smo da se Blagino tijelo izveze kroz kukuruze do Vinkovaca, a onda smo ga odnijeli pokopati u Hercegovinu, u Donje Mamiće, zaseok Ledinac, rodno mjesto našega oca…".

Hrvoje Gadže, mlađi brat Blagine supruge Đane, sa sjetom je rekao: "Blago je bio moj idol, teško mi je opisati koliko sam bio ponosan što je baš on moj šogor… Taj dan, kad je poginuo, kad smo za to saznali, nikad neću zaboraviti… Sjedili smo u sobi, Đana je držala sina, primijetila je da se nešto događa… Roditelji su je pozvali da idemo kući, no ona je ustala sa sinom u naručju i rekla: 'Neću se pomjeriti s ovog mjesta dok mi ne kažete što se dogodilo s mojim Blagom…'. Bilo je strašno…".

Dan kad je gorjelo i nebo i zemlja, a Vukovar upisan u legendu: 'Dečki, nema bježanja'

U rujnu 1994., posmrtni ostaci Blage Tice premješteni su u Zagreb, na gradsko groblje Mirogoj, u Aleju branitelja, gdje je danas posljednje počivalište i Blaginog prerano, tragično preminulog sina, Frane. Kada je poginuo o obrani svoga grada i Domovine, Blago Tica, suprug, otac, sin i brat, imao je samo dvadeset i četiri godine.

                                                   Blago, nismo te zaboravili.

FOTO: Privatna arhiva