Dolazi do nekog oblika reintegracije prostora bivše Jugoslavije, bez Hrvatske i Slovenije, ali s Albanijom

U članku se prepoznaje stanje u kojemu je euroatlantska integracija regije Zapadnog Balkana došla do točke kada u zemljama i institucijama Europske unije prevladava umor od proširenja, praćen smanjenim apetitom za reformama na samom Balkanu i značajnim nedostatkom općeg napretka. "Mnogi sporovi u ovoj regiji opterećenoj političkim i etničkim podjelama ostaju otvorena pitanja, potičući strahove da bi etnička, institucionalna i politička kriza mogli prerasti u nove etničke i geopolitičke konfrontacije. Ove probleme dodatno otežavaju gadni ekonomski gubitci i katastrofalan utjecaj koji je pandemija koronavirusa imala na civilno društvo, u regiji koja i bez toga u mnogo čemu zaostaje u usporedbi sa zemljama EU-a".

Fragilna zona

U članku se Hrvatsku ne ubraja u regiju tzv. Zapadnog Balkana (poneki autori i dalje to čine), no riječ je o geopolitičkom prostoru koji čini neposredno hrvatsko okruženje. Politički i sigurnosni procesi koji se odvijaju na ovome području u trenutku se mogu preliti na Hrvatsku i neposredno se reflektirati na njezinu političku stabilnost. Razlog zašto bi Hrvatska trebala biti posebno obazriva prema tome što se odvija na prostoru bivše Jugoslavije činjenica je da su Hrvati konstitutivan narod u susjednoj Bosni i Hercegovini, a dovedeni su u poziciju potpune političke desubjektivizacije. Izbori u Mostaru, političkom, gospodarskom, kulturnom i obrazovnom središtu bosanskohercegovačkih Hrvata zato su od iznimne važnosti za njihovu budućnost.

Osim hrvatskog pitanja u BiH u toj disfunkcionalnoj državi prisutne su i separatističke tendencije koje podgrijava Banja Luka. A i ostatak regije je prepun spornih točaka. Neriješeni odnosi Srbije i Kosova, pitanje Sandžaka i Preševske doline, tenzični odnosi u Crnoj Gori, albansko pitanje u Makedoniji i aspiracije koje oko te države imaju Bugarska, Grčka i Srbija… Sve su ovo geopolitičke činjenice koje na ovaj prostor i dalje ukazuju kao vrlo nestabilnu, trusnu i fragilnu zonu.

Interesi velikih sila

Kad su u pitanju inozemni faktori, prije svega regionalne i globalne sile, jasno je kako se i na ovome području konfrontiraju strateški ciljeve i interesi brojnih aktera, od SAD-a, Rusije i Kine do Turske, Saudijske Arabije i EU-a. Svaki vakuum koji nastaje smanjenim angažmanom Bruxellesa i Washingtona spremno popunjavaju drugi geopolitički akteri.

Budući da je svima jasno kako prostor tzv. Zapadnog Balkana neće tako skoro ući u Europsku uniju (proširenjima se prije svega protivi Francuska), počele su se tražiti alternative koje bi ovaj prostor integrirale po nadzorom Bruxellesa, kao svojevrsno predvorje Unije. Tako je rođena ideja o tzv. balkanskom mini-Schengenu koji je najprije javno zazvao i podupro srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Čelnici zemalja Zapadnog Balkana i EU-a tako su u Sofiji 10. studenoga ove godine, u okviru tzv. Berlinskog procesa (pokrenut 2014. na inicijativu Angele Merkel s ciljem pomoći u integraciji ovih zemlja u EU) potpisali tzv. Deklaraciju o zajedničkom tržištu zemalja Zapadnog Balkana.

Dva puta bilo je previše

Deklaracijom se želi postići jačanje ekonomske suradnje u regiji razvijanjem zajedničkog regionalnog tržišta, zasnovanog na pravilima i standardima EU-a,  s ciljem jačanja atraktivnosti i konkurentnosti regije. U bitnome, ovom je Deklaracijom, koja omogućuje slobodna protok ljudi i robe između država Zapadnog Balkana, de facto i stvoren mini-Schengen uz razliku što su se sada uz Srbiju, Albaniju i Makedoniju pridružile i Crna Gora (koja je početno bila skeptična prema ovoj ideji), Kosovo te Bosna i Hercegovina. Centralnoeuropska zona slobodne trgovine (CEFTA) će direktno provoditi ključne aktivnosti koje bi do 2024. trebala dovesti do harmonizacije ekonomija ovih država i praktične realizacije zajedničkog tržišta.

Trgovina i ekonomska razmjena nedvojbeno mogu donijeti ekonomske benefite svim zemljama tzv. Zapadnog Balkan, no uz ekonomske aspekte čitav projekt imat će i geopolitičke reperkusije. On de facto dovodi do nekoga oblika reintegracije prostora bivše Jugoslavije, bez Hrvatske i Slovenije, ali s Albanijom. Kao takav ovaj projekt  - pokazala bi to svaka nepristrana analiza - najveće koristi donosi Srbiji i Albaniji kao dvjema najvećim narodima na ovome prostoru. Hrvatska u cijeloj pripovijesti treba voditi računa o interesima Hrvata u BiH, ali i tome da je se sutra – ako ovaj prostor uđe u EU – ne gurne u ovaj geopolitički okvir. Dva puta bilo je previše, zar ne?