Dok Sluškinje marširaju, a drugi broje potpise..

Nasilje. Ne ono na stadionima i uz njih jer to se može riješiti kad bi bilo volje i hrabrosti, ili nasilje u javnom prostoru, školama, sabornici, već na ono čije žrtve šute. I za njih saznamo u policijskoj statistici ili crnoj kronici. Nacionalne i seksualne manjine svoj su prostor izborile. Oni će, naravno, reći, nikad dovoljno. To je kontinuirani proces. O demografskoj slici svi su navodno pripremili neke mjere, samo ih još ne vidimo, i Vlada i Predsjednica. A problem je preozbiljan, nema radne snage, prvo osjetimo u turizmu i zdravstvu, a strah od punjenja mirovinskog fonda nije zanemariv. Bilo bi dobro da je bespredmetan. Najbolje bi bilo pomoći na vrijeme. Rodiljne naknade su uvećane, ali to je tek početak. Sigurnost radnih mjesta, standard, vrtići, mjere lokalne uprave i samouprave, ne bi trebalo za sve čekati odluke Vlade ili njihov izostanak koristiti kao izgovor.

Potpisi protiv Istanbulske konvencije nisu ostvarili nade pokretača. No broj potpisnika sigurno pokazuje stav. "Sluškinje" marširaju istovremeno kao kontraaktivnost i upozoravaju na nužno žurno djelovanje, provedbene Akte... I dok marširaju ideološki protivnici, žene i dalje ginu u svojim obiteljima, čak tri u jednom tjednu. Partneri su sve okrutniji, a što je s nasiljem nad djecom i starim roditeljima? I oni su besplodne žrtve, tihe, bez glasa. Najmlađa žrtva obiteljskog nasilja imala je četiri godine, a najstarija gotovo 80. Ideologija ih ne zanima, samo zaštita. Kako očekivati demografsku obnovu u takvim okolnostima? I o tome treba govoriti.

Femicid u Hrvatskoj čini 25 do 30 posto svih ubojstava. Prema podacima MUP-a, od 2012. do 2017. u Hrvatskoj su 90 žena ubili njihovi partneri, supruzi, bivši supruzi ili bliske osobe. Bez bezuvjetno osuđenih nasilnika na zatvorske kazne, žrtve gube vjeru u sustav i šute do smrti. Prije nekoliko mjeseci posjetila sam jednu sigurnu kuću. Nije me iznenadilo što je puna i što su u njoj mlađe žene s malom djecom. Gotovo nikad ne bježe same, ne ostavljaju djecu nasilniku, jer bi i djeca mogla postati žrtve. Ma da, budimo jasni, kada je majka žrtva nasilja, dijete koja gleda nasilje isto je žrtva nasilja i tako ga treba tretirati. No pogodilo me nešto drugo, jedno nasilje koje sam do tad sretala u tragovima. Nasilje nad starim ljudima, roditeljima, uglavnom majkama. Oni o svojoj drami šute sve dok goli život nije u opasnosti. Potom sam saznala da taj noviji oblik poprima ozbiljne razmjere.

Naime, u nešto manje od pola godine od 854 naših sugrađana starijih od 65 godina koji su bili žrtve nasilja unutar svoje obitelji, 540 su žene! Uglavnom žrtve ruku svojih sinova ili muževa. Najteže ih prijavljuju. Sinove! Situacija gdje se seoske kuće u Slavoniji prodaju u bescjenje ili ih je nemoguće prodati još otežava situaciju. Nemaju se kamo skloniti nakon čitavog života teškog fizičkog rada i šutnje. Seoske sredine su zatvorene. Sigurno nemamo točne brojke, bojim se da su i veće. Domovi nemaju žrtve nasilja u prioritetu, liste su duge i teško ih je za dočekati. I tako ta šutljiva brojka nema nikog da za nju maršira ili nosi masku nego šuti i trpi. Mala izmjena zakona mogla bi pomoći, bar da se prizna da te žene koje su preuranjenu tešku starost doživjele s udarcima umjesto poštovanjem, mogu ranije u dom. Ne svoj, ali jedini u kojem će imati mira. Ideologije ih ne zanimaju i nemaju mjesta u njihovom životu...