Dok Paladina kadrovira, građevinarima nedostaje radnika, a europskim milijardama za obnovu inflacija jede vrijednost

Zahvaljujući lakoći kojom je Plenković isposlovao spasonosno rješenje pozivajući se na 'višu silu' opravdano je sumnjati da realne opasnosti od gubitka novca nije niti bilo već da se ona preuveličavala kako bi hrvatski premijer ispao uspješnijim kad objavi produljenje roka. Dva dana nakon njegova rukovanja s von der Leyen uhićen je Darko Horvat ministar graditeljstva, da bi potom bio imenovan novi Ivan Paladina. Obnova nakon potresa prekrivena je čvrstim plaštom ministarskih afera, od uhićenja bivšeg ministra do analize porijekla imovine aktualnog ministra. Novog ravnatelja trebao bi dobiti i Fond za obnovu i to putem novog, četvrtog natječaja kojim se traži trajniji nasljednik Damira Vanđelića čiju ostavku je prihvatio još lani prije svoga uhićenja ministar Horvat.

U međuvremenu nešto više od pet milijardi kuna čekaju da se cirkus kadroviranja u hrvatskoj administraciji zaduženoj za obnovu privede kraju. Možda kad svaka fotelja konačno bude okupirana na površinu umjesto afera ispliva i pitanje o potrošnji tih pet milijardi kuna. Nije isključeno da bi početkom iduće godine baš kao i početkom ove mogli slušati istu priču u kojoj ćemo jadikovati kako nam je vrijeme opet iscurilo, a obnova još uvijek nije ugovorena. No, ne bude li ugovaranje problem, izvršavanje bi svakako moglo biti. Hrvatska naime nema građevinsku industriju sposobnu odraditi obnovu.

Građevinarima su troškovi zbog inflacije snažno porasli, a tragično im nedostaje radnika, čak njih oko 20 tisuća. Moraju zapošljavati strane radnike u dugotrajnim procedurama koji ih u konačnici koštaju puno više nego bi ih koštali domaći radnici iako same strance plate manje. Uz sve materijale rasti će i cijena rada pa će u konačnici pet milijardi kuna pretočenih u zgrade i kuće vrijediti puno manje nego prije godinu dana kada su Hrvatskoj odobreni. Kada se jednom novac na obnovu i potroši izvješće o potrošnji koje nikada neće biti tako napisano zapravo će reći kako su europskim i hrvatskim novcem u ime obnove Zagreba i Sisačko – moslavačke županije plaćeni uglavnom radnici s Dalekog istoka i uvozni građevinski materijal i naravno uvozni građevinski strojevi. Vrlo lako bi više novca namijenjenog obnovi moglo u samo jednoj ili dvije 'izmjene ruku' napustiti Hrvatsku ostavljajući domaćem gospodarstvu korist sažetu u dovršenu obnovu što će se čekati dugo, plaće za hrvatsko administrativno osoblje građevinskih tvrtki i zaradu samih građevinskih tvrtki ako takve uopće bude s obzirom na rast svih troškova.

U normalnim društvima iako rije 'normalno' treba koristiti s oprezom milijarde kuna namijenjene obnovi trebalo bi pokušati potrošiti tako da se što dulje zadrže cirkulirajući hrvatskim gospodarstvom umjesto da hrvatski proračun bude većinom protočni bojler za što brži povratak europskog novca Europi ili odlazak negdje drugdje. Ovom problemu koji se ponavlja u gotovo svakom gospodarskom sektoru ne može se doskočiti lobiranjem kod šefice Europske komisije jer čak niti trostruko više novca s deset puta duljim rokovima njegove potrošnje ne mogu donijeti ništa dobroga sustavu u kojem deset ljudi pametuje, a jedan radi, sustavu u kojem se kadroviranje ponavlja kao da je zapelo u filmu Beskonačan dan i u kojem sve ispadne važnije od stvarnog i vidljivog pokretanja radova na obnovi nakon potresa. I ponovno će razlog biti neka 'viša sila'. U to ne treba sumnjati.