Podsjećamo Beroša što se dogodilo prije par mjeseci: Ne bi smio reći ni riječ štrajkašima

Traže ljudi veće plaće nakon što je, zavapio je Beroš, ukupni trošak za povećanje plaća u zdravstvu nabujao ove godine s planiranih 270 milijuna eura na 580 milijuna eura. Bez obzira na to, zdravstveni radnici na čijim leđima počiva ključni posao dijagnosticiranja zdravstvenih stanja pacijenata traže povećanje osnovice za najmanje 20 posto i promjenu uredbe o koeficijentima koja bi im omogućila vrednovanje njihova rada na uređajima sa štetnim zračenjima te izloženost kemikalijama.

Dijalogom s resornim ministarstvom ništa nisu postigli. Doktori i medicinske sestre ne štrajkaju pa pacijenti mogu doći na pregled, ali krvnu sliku im neće imati tko obaviti, a niti primjerice snimanje rendgenom ili CT-om. Iz štrajkaških redova dolazi vijest da je u štrajku četiri tisuće ljudi, ministar kaže da ih je šest stotina. Obustava rada koja je u nekim zdravstvenim ustanovama ozbiljnija nego u drugima prožeta je i verbalnim obračunima, ali svojevrsnim sabotažama.

Kako se hitni pacijenti moraju primati, na nekim mjestima svi su pacijenti dobili status hitnih, a u nekim zdravstvenim institucijama pacijenti ne mogu ući u zgradu. Kako je dakle moguće da štrajkaju ljudi u javnom sustavu zdravstva nakon najvećeg povećanja plaća u njegovoj recentnoj povijesti? Pa vrlo lako je moguće. Na spektakularnom rastu plaća organiziranom u ususret parlamentarnim izborima nisu svi profitirali. Ljudi koji štrajkaju su ostali bez dodataka na plaće koje su ranije imali pa su im zahvaljujući povećanju plaće ipak nedovoljno rasle.

FOTO: Lucija Očko/CROPIX

Osjetljivi smo na štrajk

Štrajkaju ljudi kojima se životni uvjeti zahvaljujući izdašnim povišicama nisu značajno promijenili jer su im plaće rasle manje od prosječnog rasta u javnom sektoru, a i danas rade cijeli mjesec za iznos u rasponu od minimalne do prosječne plaće u Hrvatskoj, odnosno od nešto manje od 700 eura do 1300 eura bez dežurstava ili prekovremenih sati. U medijskim izvještajima susreću se opće i pojedinačno.

S jedne strane ministar Vili Beroš kojem se zahvaljujući povećanju primanja državnim dužnosnicima plaća gotovo udvostručila i koji maše povećanjem mase plaća u zdravstvu, a s druge strane stoji radiolog, laboratorijska tehničarka ili vozač saniteta nezadovoljni svojom materijalnom stvarnošću dok gledaju kako cijene hrane u trgovinama nezaustavljivo rastu.

Štrajk radi nezadovoljstva plaćom na kraju godine koja je donijela najveće povećanje plaća u javnom sektoru u protekla tri desetljeća važan je pokazatelj pravog stanja kvalitete života u Hrvatskoj. Kao građani posebno smo osjetljivi na štrajkanje, možemo reći dviju profesija – one medicinske, bez obzira na to što trenutačno ne štrajkaju liječnici i medicinske sestre te one – komunalne, odnosno kada štrajkaju ljudi koji nam s kućnih pragova odvoze smeće.

FOTO: Saša Burić/CROPIX

Trebaju li oni to obavljati za nas?

Za obje usluge nekako vjerujemo da nam u civiliziranom društvu ne bi smjele biti uskraćene radi štrajka. Ne bismo se smjeli kupati u smeću niti bi nam nalazi medicinskih pretraga smjeli biti nedostupni. Ljudi zaposleni na tim poslovima trebali ih obavljati za nas? Da, trebali bi. U civiliziranom društvu s odgovornom vlašću.

Ili barem onom koja će znati na vrijeme procijeniti da ne može samo uvjeravati ljude da su im potekli med i mlijeko zahvaljujući uspjesima Vlade na međunarodnom planu kada je ljudima, barem onima koji štrajkaju više nego jasno da bez obzira na to što rade posao "bez kojeg se ne može", oni ne mogu pokriti troškove života.

Beroš se obrušio na jedan dio štrajkaša: 'Ne smiju to raditi i na to su upozoreni'

Htjeli to priznati ili ne, rastuća nejednakost postaje sve izraženiji problem hrvatskog društva kako ono sve više liči na društva u čijem sastavu želi biti. Upravo bi ta "nejednakost" trebala biti hitan pacijent za politički tretman umjesto čuđenja štrajku ljudi koji žive s manje od prosječne hrvatske plaće i njome pokrivaju rastuće hrvatske troškove.