Događanja u Kazahstanu dokaz su da živimo u globalnome društvu rizika gdje najviše stradavaju manje države

Povod za prosvjede – rast cijena plina

Povod za izbijanje današnjih prosvjeda nagli je rast cijena plina. Cijene su od 1. 1. skočile za 100 posto, što je posljedica zaustavljanja državnih subvencija za gorivo i prelaska na tržišne cijene. Došlo je i do rasta cijena drugih proizvoda koji neposredno utječu na život građana. Prosvjedi iz 1986. doveli su Nazerbayeva na vlast, a danas se glavni zahtjevi prosvjednika odnose na odlazak njega, ali i njegove progeniture s vlasti. Prosvjednicima je posebno mrzak zet "oca domovine" Timur Kulibayev koji drži monopol u mnogim sektorima gospodarstva, a posebno u nafti i plinu (riječ je o državi bogatoj energentima). U situaciji monopolističke pozicije jasno je da njemu ponajviše odgovara rast cijena. 

Kazahstanska vlada najavila je da će cijene goriva biti snižene, i to na razinu nižu od one prije povećanja, no prosvjedi se i dalje nastavljaju i sve više poprimaju nasilne oblike. U najvećemu gradu Almatiyu zapaljena je gradska vijećnica, a srušen je i kip Nursultana Nazerbayeva. Kazahstanski predsjednik Kasim Tokajev, kojega se smatra produženom rukom "oca domovine", dopustio je otvaranje vatre na prosvjednike bez prethodnog upozorenja. Rezultat: desetine ubijenih, stotine ranjenih i tisuće uhićenih prosvjednika. 

U Kazahstan su, na zahtjev Tokayeva, upućene snage CSTO-a (Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti), koje čine vojnici iz Rusije, Kazahstana, Bjelorusije, Armenije, Kirgistana i Tadžikistana. Očekivano, akciju upućivanja snaga CSTO-a u Kazahstan pozdravila je i Kina čiji je kapital uz ruski, ali i onaj zapadni dosta prisutan u ovoj centralnoazijskoj državi koja se do jučer smatrala jednom od stabilnijih zemalja svoje regije. 

Prosvjedi primarno socijalnog karaktera

U Kazahstanu živi oko 23 posto etničkih Rusa (na sjeveru zemlje gdje su oni najbrojniji prosvjeda nema), no s druge strane riječ je o najviše pozapadnjačenoj državi centralne Azije. Iako su mnogi analitičari odmah u prosvjedima ugledali rukopis zapadnih sila, riječ je primarno o prosvjedima socijalnog karaktera, ali i o sukobu koji predstavlja borbu za (pre)raspodjelu moći. Kao što su primijetili ozbiljniji analitičari, eventualna promjena režima u Kazahstanu ne bi – kao u Ukrajini – značila i skretanje države prema Zapadu. 

Međutim, Rusija svakako ne gleda sa simpatijama na aktualne prosvjede budući da je post-sovjetski prostor, kao ruska interesna sfera, i ovako vrlo nestabilan proteklih godina, počevši s Gruzijom 2008., kasnije Majdanom, prosvjedima u Bjelorusiji, ratom Armenije i Azerbejdžana itd. Nazerbayev ima korektne odnose s Putinom, no ni oni nisu uvijek bili idilični, posebno nakon izjave ruskoga čelnika o tome kako je Nazerbayev stvorio državu na teritoriju na kojemu nikada nije bilo države. Kazahstanci su jako ponosni vlastitom neovisnošću i nisu sretni s bilo kojim izjavama i postupcima koji idu u smjeru njezina negiranja. 

Sukobi u Azerbejdžanu ne odgovaraju ni Kini budući da je Kazahstan važna točka kineskog projekta Pojas i put. Na kinesko-kazahstanskoj granici izgrađena je posebna ekonomska zona pod nazivom "Novi put svile". I Rusiji i Kini odgovara stabilnost centralnoazijskog prostora, što se ne bi mogli reći za zapadnu politiku, no njezin je utjecaj na ovome prostoru nedovoljna jak za šire projiciranje moći. 

Dakako, u geopolitičkim igrama i igricama na velikoj šahovskoj ploči Euroazije optužbe o zapadnom intervencionizmu s jedne strane (Tokayev: "dobro organizirani strani teroristi") i o kršenju ljudskih prava su druge redoviti su repertoar. Tako je jedan kineski diplomat izjavio da kineska strana "podržava sve napore kazahstanskih vlasti koje će pomoći da se što prije uhvati u koštac s kaosom i snažno se protivi vanjskim silama koje namjerno izazivaju društvene potrese i potiču nasilje u Kazahstanu".

Zamršeno isprepleteni interesi

I događanja u Kazahstanu još su jedan dokaz o tome da živimo u globalnome društvu rizika u kojemu broj žarišnih točaka, koje mogu poprimiti nasilne oblike, raste iz godine u godinu. Nuklearno oružje spriječilo je sukob SAD-a i Sovjetskog Saveza u hladnome ratu jer su svi dobro znali pravilo da tko napadne prvi gine kao drugi. Slične su i danas relacije između Washingtona, Moskve i Pekinga. 

Na žalost, u takvim odnosima najviše stradavaju manje države koje postaju poprišta posredničkih (proxy) ratova. I dok su u starome hladnom ratu postojala dva odvojena bloka, danas su interesi velikih sila u mnogim regijama zamršeno isprepleteni.  To vrijedi i za Kazahstan i područje centralne Azije u kojemu jača kineski utjecaj, što – unatoč nikad boljim odnosima Rusije i Kine – nije posebno drago srcu ruskih geopolitičara.

Aktualni prosvjedi u Kazahstanu unutarnji su "proizvod", no s obzirom na zainteresirane globalne i regionalne aktere vrlo brzo može doći i do novoga geopolitičkog obračuna što bi zemlju i regiju gurnulo u razdoblje trajne nestabilnosti.