Do koje se mjere 'razbistrila' situacija u hrvatskoj stranačkoj areni?

Ovoga puta na izbore izlazimo u trenutku kad još nije istekla niti prva godina redovitoga parlamentarnog mandata, a, naravno, ciljevi, koje su stranke definirale tijekom prošle kampanje, daleko su od ostvarenja.

Prijevremeni izbori obično su do neke mjere obilježeni rezignacijom. U rezignaciju obično najviše zapada biračko tijelo one stranke koju većina smatra krivcem za raspisivanje prijevremenih izbora.

Malo je vjerojatno da će ovaj efekt zasićenja birača politikom zaobići ovo hrvatsko predizborno razdoblje, pogotovo zato što će se kampanja uglavnom odvijati u razdoblju kad birači nisu koncentrirani na političke teme, usred ljeta i svojevrsne „ljetne sheme", koja obilježava medijski reljef, ali i definira interese javnosti.

To, međutim, nije jedina specifičnost i „neobična osobina" kampanje koja počinje. U daleko većoj je mjeri neobično to što se može činiti da akteri koji ulaze u predizbornu utakmicu, zapravo nemaju namjeru igrati po jednakim pravilima.

Kad je politička arena bipolarizirana, kao što je to u Hrvatskoj, kad postoje dvije snažne političke stranke, koje su grubo rečeno „podjednako snažne", uobičajeno je da je kampanja koncentrirana na međusobni odnos ovih dviju stranaka, a da se i stranka lijevog i stranka desnog centra pritom pokušavaju primaknuti političkom centru, koji je uvijek najveće lovište birača.

U takvim okolnostima uobičajeno je da stranke potiskuju konflikte, koji proizlaze iz svjetonazorskih obilježja obiju stranaka, i da se predstavljaju kao pragmatične organizacije, usmjerene ne na doktrinarnu čistoću, nego na to da što efikasnije pribavljaju javna dobra građanima.

U takvim okolnostima ozbiljno se raspravlja o alternativnim javnim politikama, prepoznatljivo je da su jedne javne politike u ponudi više „lijeve", sa snažnijom socijalnom notom i više kolektivizma, s naglašavanjem države kao čimbenika koji propisuje i određuje, pa i redistribuira vrijednosti i javna dobra, a da su druge više oslonjene na koncept odgovornosti, poimanje države kao faktora koji podupire, a ne nameće neka apriorna rješenja.

Hrvatska situacija, međutim, nije takva. Naime, s jedne strane, HDZ doista pokušava definirati svoj predizborni nastup prema ovakvim pravilima političke igre.

Donio je odluku, koja je primjerena izbornom modelu, da na izborima nastupa samostalno. Nastoji se definirati kao europska kršćansko-demokratska stranka, što znači da je jasno definirana ideološka pozicija, i to kao svojevrsna mreža, koja biračima osigurava potpunu predvidivost i proračunljivost. Naime, osloncem na kršćansko-demokratsku ideologiju HDZ biračima daje jasnu informaciju o tome kako će se stranka ponašati u nekoj neočekivanoj i nepredvidivoj političkoj situaciji.

Kad je riječ o demokršćanskoj političkoj ponudi u suvremenim europskim uvjetima, ona je prilično jasna: država u toj ponudi mora voditi politiku prijateljsku prema obitelji i majčinstvu; mora biti koncentrirana na stvaranje novih poslova, i to onih s povećanom „dodanom vrijednošću", reformu obrazovanja i uspostavljanje sustava cijeloživotnog učenja, kako bi se osigurale šanse za svakog pojedinca; izbjegavati protekcionizam, usklađivati fiskalnu i monetarnu politiku, striktno kontrolirati rad financijskih institucija.

Demografska politika i racionalna politika useljavanja, odnosno privlačenja obrazovane radne snage također je integralni dio demokršćanskih politika. Prepoznatljivo je da je upravo ovaj ideološki okvir postao okosnicom političke ponude HDZ-a na ovim izborima.

Za razliku od HDZ-a, koji je definirao pragmatičan pristup i ponudom modela u kome svatko mora preuzeti svoj dio odgovornosti, a država uspostaviti sustav sigurnosti i proračunljivosti, cilja prije svega na pragmatične birače centra i desnog centra, SDP na ove izbore izlazi prema pravilima s prošlih, na kojima je prevladavao politički sukob dvaju suprotstavljenih ideoloških blokova.

SDP je formirao relativno široku koaliciju stranaka koje su odlučile izbjeći izbornu kompeticiju, a zauzvrat prihvatile „vodeću ulogu" postkomunističke stranke.

Riječ je o tipičnoj ponudi „postkomunističkog konzervativizma". Teoretičari često govore o tome kako postkomunističke stranke u tranzicijskim sustavima djeluju kao konzervativne opcije, ali ne sukladno načelima suvremenog konzervativizma, dakle, kombinacijom socijalnog tradicionalizma i ekonomskog liberalizma, nego suprotstavljanjem svakoj promjeni i usporavanjem reformi.

Tipična „tranzicijski konzervativna" bila je Milanovićeva administracija, a on to sada nudi kao uspješan politički obrazac i traži birače da podupru formiranje administracije koja neće provoditi strukturne reforme, nego će njihov nedostatak kompenzirati zaoštrenim ideološkim ratom i obnovom dominantnog diskursa „ili mi ili oni".

Osim dva velika politička bloka, koja kao da „igraju u različitim ligama" u političkoj su areni prepoznatljive još dvije grupacije. Jednu čini Most, koji se postupno pretvara u konsolidiranu političku stranku, polako napušta retoriku moralne kritike obaju političkih blokova i sve jasnije definira racionalne uvjete za postizbornu suradnju. Pritom je unaprijed jasno da mu je manevarski prostor odabira partnera sužen, jer racionalna pragmatična suradnja moguća je samo s političkom grupacijom koja i sama u političkoj areni nastupa racionalno.

Nemoguće je računati na usklađivanje javnih politika i preuzimanje kontrolne uloge unutar administracije (koja proizlazi iz pivotalnog položaja u političkoj areni) u slučaju da drugi partner ustraje na političkoj ponudi isključivanja i zaoštravanja „ideološke borbe".

„Živi zid", koji se definirao kao protukapitalistički narodni pokret, opredijelio se za to da i u budućem razdoblju djeluje kao opozicija. On sam sebe definira kao moralnu, a ne kao političku opciju, kao stranku u pravom smislu riječi.

Stranka je, naime, ona politička organizacija koja nastupa na izborima zato da bi sudjelovala u vlasti ili utjecala na formiranje javnih vlasti, a „Živi zid" zadržava poziciju onih koji ne namjeravaju surađivati ni sa jednim od dvaju velikih blokova, pritom nastavljajući onu tradiciju koju je njihov predsjednik Ivan Vilibor Sinčić jednom prilikom definirao kao namjeru da osvoje toliko glasova da dva velika bloka - HDZ i SDP - natjeraju na međusobnu suradnju unutar „velike koalicije". Budući da dvije velike stranke na ovim izborima igraju u „različitim ligama", jasno je da velika koalicija u Hrvatskoj i dalje nije moguća.

Uvijek se spekulira s mogućim utjecajem one-isshue političkih stranaka, poput umirovljeničkih, braniteljskih ili inicijativa nekih drugih socijalnih skupina (Udruga Franak kao stranka, Udruga blokiranih....). Zagovornici utjecaja takvih organizacija previđaju da pripadnici socijalnih skupina, koje te organizacije zastupaju, imaju svoja apriorna politička opredjeljenja i da se njihov politički identitet ne može svesti na samo jedno pitanje, jedan aspekt, a da se međusobno često duboko razlikuju i u tome kakva rješenja za svoj problem preferiraju.

Udruga Franak, na primjer, smatra da problem zaduženih u švicarskom franku i dalje nije posve riješeno i skloni su „antikapitalističkom" rješavanju problema, iako je jasno da većina onih koji su bili opterećeni ovim kreditima pripadaju socijalnim skupinama koje su životno zainteresirane za slobodu tržišnog natjecanja i snaženje kompetitivnoga ekonomskog modela.

Iako neke od rejtinških agencija i dalje očekuju da će Hrvatska ostati politički nestabilna, čini se da su se tijekom parlamentarne krize dogodile promjene u političkoj areni koje su utjecale na kristalizaciju europskoga demokršćanskog pristupa unutar HDZ-a i stranačku konsolidaciju Mosta, koji bi u narednom razdoblju mogao postati izvornom hrvatskom suvremenom konzervativnom strankom. Unatoč naoko „mutnoj" predizbornoj situaciji, čini se da se, barem u centru i desno od njega, hrvatska politička arena „razbistrila", a to nagovještava i potencijal za uspostavljanje potrebne elementarne političke stabilnosti.