Do kada koalicija brodolomaca može izdržati na vlasti?

Ono što je moguće u predsjedničkom sustavu, međutim, nije moguće u sustavu parlamentarne vlade, pa tako niti u jednom sustavu parlamentarne vlade termin izbora nije unaprijed definiran. U Hrvatskoj je fiksiran datum redovitih lokalnih izbora, treća nedjelja u svibnju, svake četiri godine. Za parlamentarne izbore, međutim, takav datum nije moguće odrediti.

Temeljno je načelo sustava parlamentarne vlade da vlada proizlazi iz parlamenta i da ovisi o njegovu povjerenju. Parlamentarni zastupnici načelno se biraju na četverogodišnji mandat, a oni izabiru mandatara i daju povjerenje vladi. Kako bi se osigurala stabilnost izvršne vlasti i spriječilo neodgovorno rušenje vlade u parlamentu, uspostavljeni su mehanizmi ustuka i ravnoteže, pa u nekim političkim sustavima izglasavanje nepovjerenja vladi automatski dovodi i do raspuštanja parlamenta i raspisivanja novih parlamentarnih izbora. U hrvatskom političkom sustavu izglasavanje nepovjerenja Vladi ne vodi automatski do raspisivanja novih parlamentarnih izbora, ali Sabor će biti raspušten ako u ustavnom roku ne izglasuje proračun ili ako u Ustavom predviđenoj proceduri ne uspije izabrati mandatara i sastaviti novu Vladu. Pri dodjeli mandata za sastavljanje Vlade u hrvatskom političkom sustavu predsjednik Republike (odnosno Predsjednica) ima veću ulogu nego što je državni poglavar ima prilikom sastavljanja vlada u klasičnim modelima parlamentarne vlade. Jedan je od razloga tome što su države sa sustavom parlamentarne vlade često monarhije, a Hrvatska je republika koja državnog poglavara bira neposrednim izborima, pa mu i namjenjuje posebnu ulogu u „kriznom upravljanju“, i to i u ratnom stanju, kad Predsjednik/Predsjednica kao Vrhovni zapovjednik oružanih snaga ima posebne ovlasti, tako i u uvjetima parlamentarne nestabilnosti kad Predsjednik preuzima ulogu sidra političkog sustava.

Pravo provociranja ranijih parlamentarnih izbora uobičajeno je u sustavnima parlamentarne vlade. Jedino takozvana kancelarska demokracija, njemačka varijanta sustava parlamentarne vlade, načelno parlamentarnoj većini ne dodjeljuje pravo da odluči koji je trenutak najpovoljniji za raspisivanje izbora, nego se očekuje da parlament i vlada odrade četverogodišnji mandat do kraja. I u tom pravilu ima izuzetaka, pa je tako kancelar Gerhard Schröder 2005. godine, nešto više od godine dana prije kraja mandata, provocirao parlamentarne izbore, jer je ispravno procijenio da bi uspostavljeni trendovi do kraja mandata doveli do izrazito loših rezultata Vlade i do poraza njegovih socijaldemokrata, daleko težega od onog s kojim se odlučio suočiti. Ranijim je izborima, i unatoč blagom izbornom porazu, za svoju stranku izborio sudjelovanje u velikoj koaliciji.

U britanskom političkom sustavu, koji je tipičan sustav parlamentarne vlade, uobičajeno je da mandat zapravo nikad ne traje pune četiri godine, nego da vladajući procijene koji je trenutak za njih najpovoljniji za raspisivanje izbora i da sukladno tome, raspuštanjem parlamenta, provociraju izbore. O procjeni može ovisiti odabir trenutka u kome bi izborna pobjeda mogla biti najuvjerljivija i u kome bi vladajuća stranka ili koalicija mogle osvojiti najveću prednost pred konkurentima, ili onog momenta kad će poraz biti najmanje težak. Za donošenje odluke, posebno one o minimalizaciji poraza, potrebno je da stranka ili koalicija funkcioniraju, a da vodstvo stranke ili koalicije ima autoritet u odnosu na stranačku strukturu i stranački/koalicijski parlamentarni klub.

Odluka o tome da se čeka zakonski kraj mandata obično znači samo jedno: vladajuća stranka ili koalicija zapravo više ne postoje, vodstvo im se raspalo, ono ne uživa nikakav autoritet u odnosu na zastupnički klub i na članove stranke/koalicije u izvršnoj vlasti. U takvim uvjetima, naravno, više nije moguće nikakvo racionalno donošenje odluka.

U Hrvatskoj novijoj političkoj povijesti Sabor je samo jednom – 1999. godine - zasjedao do kraja četverogodišnjeg mandata i bio raspušten po sili zakona. To je bilo u vrijeme smrti predsjednika Tuđmana i ozbiljne krize vodstva u HDZ-u. U tim uvjetima nije bilo političkog aktera koji bi mogao donijeti političku procjenu o, za vladajuću stranku, optimalnom trenutku raspisivanja izbora, nego je mandat „potrošen“ do kraja, a većina političkih aktera bila je svjesna da slijedi smjena vlasti. Najranije, u odnosu na redoviti istek mandata, izbori su održani u jesen 1995. godine, nakon oslobodilačke operacije Oluja i okončanja političkog ciklusa obilježenoga obranom domovine. Izbori su održani više od godinu dana prije redovitog roka, i to na osnovi ocjene tadašnjega političkog vodstva (predsjednika Tuđmana, prije svega) da je to bio optimalan trenutak za raspisivanje izbora. Bila je to točna procjena koja je rezultirala uvjerljivom parlamentarnom većinom u narednom mandatu.

Bitno prije od isteka mandata, izbore je raspisala i koalicija koju je predvodio Ivica Račan. Raspisujući izbore on je bio svjestan da će se suočiti s izbornim porazom, ali se na njih odlučio prije nego što mu se koalicija dokraja raspala i prije nego što je izgubila svaku sposobnost donošenja političkih odluka. Iako je svoju stranku na izborima poveo u poraz, racionalnim odabirom termina izbora Račan je osigurao „častan uzmak“ i stabilizirao svoju stranku kao drugu najveću u hrvatskoj stranačkoj areni.

Iako se donedavno nagađalo kako šef SDP-a i trenutni premijer Zoran Milanović namjerava pokušati iznenaditi konkurente u političkoj areni raspisivanjem izbora prije ljeta, unaprijed je bilo jasno da je takav scenarij malo vjerojatan. Onog trenutka kad je HDZ dao do znanja da ne želi s Milanovićem sudjelovati u provociranju ranijih izbora, nego da ovaj mora sam osigurati većinu za svoju odluku, bilo je jasno da od ranijeg raspuštanja Sabora neće biti ništa. Naime, Milanović za tu odluku nije imao potpore niti svojih mlađih koalicijskih partnera, niti cijelog kluba svoje stranke. Svima je, naime, jasno da će se stranke sadašnje vladajuće koalicije, kad god izbori bili, suočiti s porazom, a da za velik dio sadašnjih zastupnika neće biti mjesta u novom parlamentarnom sazivu. Svi oni na svaki način nastoje produljiti ovaj parlamentarni mandat, jer znaju da njegovim krajem završava i njihov politički život.

Prijedlog o parlamentarnim izborima u listopadu, koji se nakon toga pojavio iz usta mlađih koalicijskih partnera, bio je neozbiljan. Naime, izbori se održavaju na datum koji odredi predsjednik Republike, a najmanje 30, odnosno najviše 60 dana od raspuštanja parlamenta. Da se Sabor raspusti na posljednji dan proljetnog zasjedanja, dakle, 15. srpnja, Predsjednica bi izbore mogla raspisati za 6. ili najkasnije 13. rujna. Da bi izbori bili u listopadu, Sabor bi se morao okupiti na sjednici u kolovozu i na njoj donijeti odluku o raspuštanju, a to zapravo nije moguće. Jesensko zasjedanje počinje tek 15. rujna, što znači da je raspuštanjem Sabora ubrzo nakon  početka jesenskog zasjedanja izbore moguće izazvati u studenom, kao što su i bili 2003. i 2007, a 2011. su održani na samom početku prosinca (4. 12).

Odluka da za raspuštanje Sabora čekaju zakonski kraj mandata govori samo jedno: unutar vladajuće koalicije ne postoji više nikakav koalicijski management. Tom koalicijom više nitko ne upravlja, odnosno ona u pravom smislu riječi više ne djeluje kao politička koalicija. Sudionici u koaliciji svjesni su da nemaju izbornih šansi, a većina aktera zna da kraj mandata za njih osobno znači i kraj političke karijere. Takva koalicija više ne može donijeti niti jednu racionalnu odluku. Doduše, većinu za usvajanje odluka, koje bi maksimalizirale dobiti pripadnika koalicije ili postojeću vlast održavale „na aparatima“, i dalje će biti moguće donositi, ali nikakve reformske zakone sadašnji saziv Sabora više ne može usvojiti, upravo kao što ih Vlada ne može niti pripremiti za saborsku proceduru. Sjednice Vlade i dalje će trajati po nekoliko minuta, a Sabor, zapravo, neće imati o čemu raspravljati, jer sadašnja koalicija misli da ima pravo koristiti se privilegijama, koje proizlaze iz izvršne vlasti, do veljače iduće godine.

Takva politička strategija znači da su se trenutno vladajući već pomirili, ne samo s političkim porazom, nego s ozbiljnim izbornim brodolomom.