Do idućeg Svjetskog prvenstva u nogometu Hrvatska mora sagraditi nacionalni stadion!

U ljeto 2018. godine nogometno se prvenstvo igralo u Rusiji čiji su sportaši danas prognani sa svih svjetskih natjecanja zbog ruske agresije na Ukrajinu. Igralo se u miru, za razliku ovoga koje se zapravo odigrava u svojevrsnoj ratnoj situaciji. 

U ljeto 2018. godine pandemija korona virusa koja će uslijediti godinu i pol dana kasnije mogla je biti zamišljana samo u znanstveno-fantastičnim filmovima katastrofe, no postala je naša stvarnost ostavljajući na ljude diljem svijeta teže ili lakše posljedice. U posljednje četiri godine nije nedostajalo ni prirodnih katastrofa diljem svijeta, a Hrvatska se još nije oporavila od dva razorna potresa. Vrijeme između dva svjetska prvenstva u nogometu, vrijeme je koje je značajno izmijenilo svijet u kojem se nogomet igra. 

Sličnost je za nas više nego očita, nogometna reprezentacija Hrvatske plasirala se u polufinale i jedna je od četiri najbolje svjetske nogometne momčadi. Ponovilo se. Prije četiri godine bili smo oduševljeni uspjehom, euforični i u svojevrsnom stanju transa. Reprezentacija je nizala pobjede, a u javnom prostoru nizala su se obećanja od izgradnje kampova, stadiona, pa sve do proricanja gospodarskog procvata domovine zbog svjetskog uspjeha njezina nogometa. Nevjerica i oduševljenje rezultirali su dočekom nogometne reprezentacije s osvojenom srebrnom medaljom kakav je teško ponoviti zato što zapravo nitko nije vjerovao da će biti prilike za ponavljanje.

U euforiji smo praštali i politička obećanja

Nogometaši su igrali nešto što smo vjerovali da će teško tako brzo ponoviti, a mi smo se veselili dočekujući ih vjerujući kako hvatamo rijetku priliku za takvu euforiju. U euforiji smo opraštali i politička obećanja da će utrošiti milijune eura koje nemamo u gradnju nogometne infrastrukture kakvu hrvatski nogomet zaslužuje. Kada euforija splasne, splasnuti će i obećanja, kad prvenstvo završi, otopit će se i uspjesi, zamijenit će ih porazi i moći ćemo se vratiti uobičajenom hrvatskom kolektivnom naricanju. 

Ali ne, nogomet je odlučio drugačije. Reprezentacija je ponovila uspjeh. Ovogodišnje iznenađenje je drugačije od onoga prije četiri godine. Jedan je detalj o kojem je izvijestio Večernji list to posebno lijepo ilustrira. Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević nazvao je predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Marijana Kustića da čestita na ulasku reprezentacije u polufinale. Kustić mu je, piše Večernji list samo kratko rekao: "Hoćemo stadion" i predao mobitel kapetanu momčadi Luki Modriću koji je primajući čestitke ponovio: "Hoćemo stadion". 

Knedla je to ozbiljne težine za politička grla u Hrvatskoj. Gradonačelnik metropole zaista bi se morao pobrinuti za nacionalni nogometni stadion uz izdašnu i neupitnu financijsku injekciju državnog budžeta pod upravom premijera Andreja Plenkovića. I dok smo prije četiri godine mogli argumentirati kao ne treba pretjerivati i na krilima jednog uspjeha isisavati novac iz nejakih državnih financija, sada ta argumentacija više ne stoji.

Hrvatska nogometna reprezentacija je priča o uspjehu koja trenutačno u novčanim terminima Hrvatskom nogometnom savezu za plasman u polufinale donosi 26 milijuna eura, a lani je donijela za srebrnu medalju otprilike jednako toliko. Pitanje "Gdje je Hrvatska" još jednom je eksplodiralo na Google tražilici, ali važnije od toga je mogući početak promjene naše domaće paradigme. Promjene iz neuspjeha u uspjeh.

Mogu li i treći put zaredom izboriti polufinale svjetskog prvenstva bez nogometne infrastrukture kod kuće?

Prije četiri godine plasman Hrvatske u polufinale svjetskog nogometnog prvenstva bio je iznenađenje, ove godine Hrvatska se kao viceprvak svijeta u završnicu natjecanja plasirala ponovno uz jednako loše infrastrukturne uvjete u domovini kakve je imala i prije, nakon tri godine pandemije, potresa, i gospodarskog kolapsa. Knedla u političkom grlu raste i time što reprezentacija ima respektabilan broj mladih igrača kojima se proriče svjetla budućnost pa opravdano danas mogu pitati moraju li i treći put zaredom izboriti polufinale svjetskog prvenstva bez nogometne infrastrukture kod kuće ili su ovaj put – zaslužili? Svakom uspjehu, a posebno uspjehu u biznisu predvodi identifikacija s uspjehom.

Pojednostavljeno, ako želimo u Hrvatskoj graditi mentalitet uspjeha, tada nam je nogometna reprezentacija danas izrazito dragocjena jer se možemo s uspjehom te reprezentacije povezati i identificirati, no da bi to naše povezivanje s uspjehom na nacionalnoj razini bilo uspješno tada nogometnoj reprezentaciji moramo nešto i dati, a to je u ovom slučaju proračunski novac za nogometnu infrastrukturu. Bez odgoda.