Djetinjasto je očekivati od Tomaševića da bude političar skandinavskog tipa u balkanskoj kaljuži

Ključne ljude na čelo Zagrebačkog holdinga imenovao je bez javnog natječaja, suprotno onome što je najavljivao u kampanji. Za posao javnobilježničke ovjere potpisa na imenovanje Ratka Bajakića u Nadzorni odbor Holdinga angažirana je Bajakićeva sestra, što se tumači kao sukob interesa, dok je u Upravno vijeće aferama opterećene bolnice Srebrnjak Tomašević imenovao Tomislava Lauca, donatora svoje kampanje i najblaže rečeno poznanika, ako ne i prijatelja i suradnika još iz vremena prosvjedovanja za spašavanje Varšavske od Bandićevog deala s Tomom Horvatinčićem.

I što sad? Tomašević je više ili manje 'kriv po svim točkama optužnice' i malo je vjerojatno da on toga nije svjestan, dapače, puno je vjerojatnije da ga uopće nije briga.

Izabran nakon smrti Milana Bandića s gotovo 200 tisuća glasova Zagrepčana u prvim mjesecima svojeg gradonačelničkog mandata Tomislav Tomašević očekivano, politički proračunato, koristi sve džokere za grijeh koje politika u Hrvatskoj stavlja na raspolaganje, a dežurni 'čuvatelji morala' recitiraju svoje prozivke i razočarenje što Zagrepčani izgleda nisu izabrali sveca umjesto Bandića koji će pošto poto junački poštivati proceduru imenovanja u Holdingu pa će zahvaljujući toj proceduri polučiti više neuspjeha i na koncu dobiti pljusku od moralnih vertikala da je sasvim nesposoban išta promijeniti i da ga Bandićevi kadrovi vozaju k'o malo mače bespućima koruptivne hobotnice. Izabrao je biti kriv za neprovođenje procedure koju je sam obećavao.

Bandićevi prijatelji, poznanici, poslovni partneri i oni koji su samo gledali i prešutjeli gradnju vila od ukradenog novca mogli bi sada napuniti usta snažnim rečenicama kojima će opisivati grijehe Bandićeva izabranog nasljednika. Dvije tisuće kuna platili su Tomaševićevi usluge javne bilježnice za ovjere, a ona je sestra čovjeka za čije je imenovanje ovjeravala potpise. Politički partneri pokojnog Bandića zgražat će se nad tim grijehom oštro ga osuđujući dok će na uhićene poslovne partnere bivše gradske vlasti slijegati ramenima također oštro osuđujući nešto o čemu naravno nisu imali ni pojma ni ideje. U Tomaševićevom taboru su objasnili da im je za ovjere trebala osoba od povjerenja. Zbilja? I Bandiću su trebali ljudi od povjerenja. I to je istina.

Problem je dublji

Kad ulaziš u pore koruptivne hobotnice izgrađene na leđima 'ljudi od povjerenja' na svim razinama vlasti i nezavisnih institucija koje bi tu vlast trebale kontrolirati i ispravljati, tada ti zaista trebaju vlastiti ljudi od povjerenja. Pitanje je hoćeš li se s njima kroz neko vrijeme upustiti u izgradnju nove, vlastite, modernije koruptivne hobotnice ili ćeš ipak djelovati drugačije? Kako drugačije? Imenovanjem donatora svoje kampanje za člana upravnog vijeća Dječje bolnice Srebrnjak, što je imenovanog Tomislava Lauca dovelo u situaciju da objašnjava kako donacija s imenovanjem nema nikakve veze te kako je on za poziciju na koju je imenovan stručan i kvalificiran. Sve smo takve i slične priče već čuli i one se ponavljaju kao da su preslikane sa svakog starog na svakog novog političara dok dežurni moralisti na svakog starog sliježu ramenima u žalopojki, a na svakog novog dižu glas kao da će prokažu li ga promijeniti svijet. Ili barem Zagreb u ovom slučaju. Međutim neće. Problem je dublji.

Milana Bandića i njegovu ekipu građani metropole su birali zato što je 'poslovao' tako kako je 'poslovao', a ne unatoč tome, zato što je 'imenovao' onako kako je 'imenovao', a ne unatoč tome i zato što je promicao svoje, a ne unatoč tome. Milana Bandića i njegovu ekipu nisu s političke vlasti srušili ni moralizatori ni javnost ni pravosuđe niti institucije istrage, nego je Milan Bandić umro i time je nestala moć njegove vojske podobnih i povlaštenih, onih među kojima se mnogi danas, a i još će pozivaju na zakone koji štite njihova prava, pozicije i povlastice, a i ovim uhićenima ne može se prigovoriti bez uzimanja u obzir da će tražiti ispriku ako ih pravosuđe na kraju oslobodi.

U tim uvjetima smiješno je i djetinjasto zauzimati poziciju u kojoj od Tomislava Tomaševića tražimo da bude političar valjda skandinavskog tipa u balkanskom blatu pa će njemu veći grijeh biti to što je preskočio obećani javni natječaj za imenovanje uprave Holdinga nego što će pokojnom Bandiću biti 'kraljevi Adventa'. Grijehe naravno ne treba ispričavati stupnjevanjem, ali moramo se zamisliti u trenutku kad neviđenom žestinom moraliziramo nad sitnicom dok smo dugo, dugo i predugo u tišini nemoćno gledali puno veće grijehe. Odatle i dolazi žestina moraliziranja nad sitnicom. Iz nemoći da se zapravo iščisti kaljuža koja nas okružuje. Tomislav Tomašević ima na raspolaganju sve alate i otvoreni su mu svi putevi da korištenjem sustava na čije je čelo došao postane naprednija i modernija verzija Milana Bandića, na to će ga poticati lokalni okoliš u koji je izabran, državni sustav koji je s Bandićem savršeno funkcionirao, ali i njegovi aktualni politički partneri u gradskoj vlasti od kojih je Bandić i potekao.

Generacijama utkano ponašanje i način razmišljanja se vrlo teško mijenja. Tomislav Tomašević ima puno manje alata i puteva na raspolaganju da sebe kao gradonačelnika izgradi u suprotnost Bandiću i njegovoj kliki jer kad u močvaru zaplivate, svjesni da je prljava, vrlo je teško učiniti išta, a ne zaprljati se. Uopće nije upitno je li Tomašević prekršio obećanje o javnom natječaju za izbor vodstva Holdinga. Jest, prekršio je. Svatko tko želi nešto zaista i napraviti to bi obećanje prekršio. Problem je u tome što je u kampanji to obećanje morao davati.

Je li moguće opravdati angažman sestre člana Nadzornog odbora Holdinga za javnobilježničke ovjere vrijedne dvije tisuće kuna? Nije. To mu nije bilo potrebno. Je li u redu što je imenovao svojeg donatora u Upravno vijeće Dječje bolnice Srebrnjak?

Bandićeva era toliko je srozala domaće kriterije da se, prihvatimo li hrvatsku stvarnost, na ovo pitanje može odgovoriti samo tako da se kaže da ako gradonačelnik i donator ne proizvedu nijedan razlog za neko buduće uhićenje zbog malverzacija onda se Tomaševiću možda može oprostiti i imenovanje Tomislava Lauca. Pitanje je samo gdje je granica oprosta i hoćemo li je zaklopljenih očiju prijeći kao što smo je prešli i svima ostalima, primjerice Andreju Plenkoviću za slučaj Borg Agrokor i jednu od najvećih krađa u povijesti domaćeg biznisa ili Zoranu Milanoviću za uništenje hrvatskog gospodarstva u vrijeme njegova premijerskog mandata.

Tomašević još puno mora griješiti kako bi sustigao politički dvojac na čelu države, a bude li previše odskakao od njih ili od svojeg prethodnika Bandića možda naučimo što točno znači uspinjati se na pozicije moći u Hrvatskoj i da se to radi uvijek po istom receptu – balkanske kaljuže, a tko kaljužu ne poštuje taj pada. Očekivanja su od novih političara uvijek najveća. Zbog razočarenja od neispunjenih očekivanja ulivenih u već okorjele igrače na sceni, nekad slavljene i uzdizane, a danas bi ih se najrađe riješili kad bi samo mogli.