Divimo se kineskim obećanjima kao da ne znamo da se sve što je jeftino na koncu skupo plati

Kineska je delegacija dala naslutiti da su zainteresirani praktično za sve. Iz medijskih je izvještaja ispalo kao da će do kraja godine Kina preporoditi Hrvatsku. 

Ne bih se čudila da netko spomene kako su Kinezi zainteresirani za gradnju zemaljske baze svemirskog istraživačkog centra negdje u Lici. To bi preporodilo Liku i Kinu. 

Nakon svih tih obećanja bit će dobro da nam sagrade i taj most koji će spojiti Pelješac i Dubrovnik. 

Zagrljaj s Azijom donio nam je poplavu još nekih spoznaja. 

Radništvo u Kini radi po 12 sati dnevno šest dana u tjednu. Produktivni su. U Japanu su produljili radni vijek ljudima tako da u mirovinu mogu ići tek kad napune 70 godina. Japanci sve više na posao donose svoje mačke. Naime, prema nekim teorijama mačke smanjuju stres, pa da im bude lakše na poslu. 

Iako živimo u zanimljivom vremenu fascinantnog tehnološkog razvoja, barem jednako uzbudljivom, ako ne i uzbudljivijem od onoga kada je kada je vlak napravio prve kilometre po tračnicama pritisak ugroženosti gospodarstva i to ne samo hrvatskog, nego i europskog ne popušta. 

Gospodarstvo i javni sustavi, onaj mirovinskog osiguranja i onaj zdravstvenog osiguranja, pouzdamo li se u medijske izvještaje, uglavnom su ugroženi od samih ljudi. Sve zajedno zvuči prilično spektakularno. 

Sve je više starijih ljudi, a sve manje djece. Statistika UN-a kaže da će do 2050. godine na jednog mališana biti više od dvoje ljudi s više od 65 godina. Ljudi žive sve dulje, a žene rađaju sve manje. Mirovinski sustavi solidarnosti tako neće moći funkcionirati, osim ako se zaista po svakom robotu i automatu ne budu uplaćivali doprinosi. 

Koliko god to blesavo zvučalo. I zdravstveni sustavi bazirani na javnom financiranju u kojem se može liječiti i onaj koji nema novca za to isto su ugroženi. Jer, poskupljenje usluga u sve boljem i razvijenim zdravstvenom sektoru javni sustavi ne mogu popratiti. Koliko god da porezi bili visoki. Podsjećam, živimo u vremenu nevjerojatno fascinantnog tehnološkog razvoja. I apsolutno sve što uspijevamo smisliti da ljudskoj vrsti život učinimo ljepšim i kvalitetnijim, jest ideja da bismo trebali raditi do 70. godine kao u Japanu  i da bismo trebali raditi oko 12 sati dnevno kao u Kini. 

Da se razumijemo, u Hrvatskoj se ne radi dovoljno, niti se radi dovoljno dugo, niti je obavljeni rad dovoljno efikasan, međutim, to nije poanta ove priče.  Poanta je nešto drugo, a to je pitanje bi li nam se svidio svijet u kojem radimo 12 sati dnevno, šest dana u tjednu sve do 70.   rođendana?  Možda, ali samo ako radite za sebe. Ako ste poduzetnik. I ako je to vaš osobni izbor. 

Ako bismo, govorimo o Europi, ne samo Hrvatskoj, radili 12 sati dnevno, šest dana u tjednu za poslodavca kako bismo zaradili prosječnu plaću, osigurali rast gospodarstva i spasili sustave mirovinske solidarnosti i zdravstva, tada postoji samo jedan zaključak. Vjerojatno bismo osigurali rast gospodarstva i spasili sustave. Ali, plašim se da ni gospodarstvo, ni navedeni sustavi ne bi bili vrijedni takvog angažmana.

Odnosno, ako u vremenu, ponavljam, fascinantnog tehnološkog razvoja ljudska vrsta, a posebno Europljani, nisu sposobni osmisliti ništa drugo što bi podiglo gospodarstvo i osiguralo mirovinske i zdravstvene sustave osim da ljudi rade dulje i više, onda smo sve promašili. 

Odnosno, novi nas je razvoj unazadio, umjesto da nam osigura napredak. 

Izdašno financiranje političara svih vrsta i oblika je pak postojano. Nigdje u Europi nije ugroženo. I divimo se Kini. Zemlji koja već nekoliko desetljeća preplavljuje svijet jeftinim proizvodima. A sve jeftino na kraju se skupo plati.