Pravila političke igre

Dive se Milanoviću, umjesto da primijete golem napredak društva

Je li u stotinu dana moguće temeljito promijeniti odnose u nekom društvu, a državu učiniti boljom u odnosu na njene građane? Odgovor na jednostavno pitanje obično je kratak – nije. Za promjene društvenih odnosa, načelno, potrebno je mnogo više od stotinu dana provođenja konzistentne, smislene politike.
28.01.2017. u 15:24
Ispiši članak

Ipak, usporedimo li kako je hrvatsko društvo funkcioniralo 19. listopada prošle godine kad je obavljena primopredaja u zgradi predsjedništva Vlade i kad je formalno uspostavljen kabinet na čelu s Andrejem Plenkovićem, i kakav dojam hrvatsko društvo ostavlja danas, lako ćemo se uvjeriti u ozbiljan napredak.

Promjene društvenih odnosa započele su, doduše, nešto prije, istovremeno s početkom predizborne kampanje i izborom novog vodstva HDZ-a, neposredno prije početka izborne procedure.

Temelji promjene bili su jačanje političkog centra, potiskivanje radikalizma iz političke arene i ignoriranje pravila o 'ideološkom ratu', što ih je nametao Zoran Milanović sa svojom sljedbom. Samostalnim nastupom na izborima HDZ je već u predizbornoj kampanji počeo razbijati blokovsku podjelu, koja je bila nametnuta predizbornim koaliranjem i održavanjem discipline unutar dvaju svjetonazorskih blokova.

Budući da hrvatsko biračko tijelo nikad nije bilo sklono bipolarizmu, sustavno je tragalo za 'trećom opcijom', koja je, tako dugo dok su dva bloka bila 'ideološki tvrda' imala pivotalnu ulogu i društvenu moć, koja je daleko nadilazila stvarni politički utjecaj. Porazom Zorana Milanovića na parlamentarnim izborima njegova se koalicija urušila, kao da nikad i nije postojala, a nakon nestanka blokovske podjele i 'treća opcija' dramatično je izgubila politički utjecaj.

Kao što je Plenković vodio centrističku kampanju, tako je nakon izbora formirao i Vladu koju dominantno čine umjereni, centristički političari. Svi su primijetili da je ovako formirana Vlada vrlo dobar balans kontinuiteta i definiranja novih politika.

Najveći uspjeh prethodne Vlade Tihomira Oreškovića bio je početak konsolidiranja državnog budžeta i ovladavanje deficitom, te prvo smanjivanje javnog duga. Osiguravanje kontinuiteta dobre fiskalne politike, izborom izvrsnog Zdravka Marića za ministra financija, omogućilo je uspostavljanje dinamike kakvu do sada nije imala niti jedna nova administracija u Hrvatskoj. Naime, na prvoj sjednici Plenkovićeve Vlade predstavljena je porezna reforma, tijekom prve redovite sjednice novog saziva Sabora raspravljen je paket reformskih zakona, a nešto više od dva mjeseca nakon uspostavljanja Vlade prva reforma već je bila provedena.

Na žalost, za razliku od uspostavljanja kontinuiteta dobrih politika Oreškovićeve vlade u resoru javnih financija, u resoru javne uprave napravljen je diskontinuitet. Da diskontinuiteta nije bilo, vjerojatno bismo uskoro u javnoj raspravi imali model reformi javne uprave i sustava lokalne i regionalne samouprave. 

Momentum, što je bio uspostavljen u prethodnoj vladi, dobrim radom ministrice Dubravke Jurline Alibegović, nažalost, izgubljen je promjenom vodstva u tom Ministarstvu. Novo vodstvo Ministarstva uprave, čini se, daleko je manje reformski ofenzivno, a dobra je prilika za temeljitu promjenu izgubljena.

Kad je Vlada bila formirana, vidjelo se da su u njoj barem četiri aktera kvalificirana za mjesto ministra financija i barem tri za položaj ministra vanjskih i europskih poslova. U određenim okolnostima to može postati problem, ali čini se da je Plenkovićevom kabinetu to prednost. Ekonomski resor očito je vrlo ambiciozan, a kad se okupi nekoliko aktera, koji imaju ozbiljne ambicije provesti neke politike i ostaviti trag, važno je osigurati im dovoljan prostor autonomije da ostvare svoju ambiciju, ali i nadzirati usuglašenost s temeljnim vladinim projektima.

Čini se da je podjela uloga u ekonomskom dijelu Vade dobro izbalansirana s obzirom na obrazovanje i znanstveni/stručni interes ministara, ali i s obzirom na njihov osobni temperament. Unatoč napetostima i velikim očekivanjima sa sindikalne strane, socijalni dijalog je u prvih stotinu dana započeo, premijer je vrlo jasno istakao njegovo značenje za cijeli vladin projekt, a doista je nemoguće zamisliti da bi neka vlada u političkom smislu snižavala društvene napetosti, a da istovremeno ne bi ozbiljno surađivala sa socijalnim partnerima.

Osim reformskih kapaciteta, Vlada je u prvih stotinu dana pokazala i to da je sposobna brzo donositi političke odluke i upravljati u kriznim situacijama. Pokazalo se da je vladin tim inovativan i sposoban definirati javne politike, prilagođavajući se novim neočekivanim situacijama. Riječ je, naravno, prije svega, o na Badnjak objavljenoj odluci o pokretanju procesa preuzimanja vlasništva nad kompanijom INA od suvlasnika, mađarske kompanije MOL. Model preuzimanja brzo je definiran i čini se konzistentnim. Odluka o početku procesa privatizacije HEP-a nije odustajanje od prethodnih vrijednosti, koje je ovaj kabinet zastupao, nego upravo suprotno, posve se uklapa u koncept restrukturiranja i reformi u javnom sektoru, što ih Vlada u mandatu namjerava provesti.

Osim inovativnosti Vlade, pitanje definiranja politike hrvatske države prema INA-i, pokazalo nam je da je hrvatsko društvo u protekla tri mjeseca doista postalo bolje nego što je bilo u prethodnom razdoblju. Na predstavljanje Vladina projekta, ključne opozicijske stranke, koje su u međuvremenu izabrale nova vodstva, nisu reagirale onako kako bi reagirale prije nekoliko mjeseci, dakle, nisu pokušale delegitimirati vladine politike, nego su predstavile svoje političke alternative.

Posve je nevažno jesu li te alternativne politike bolje od one vladine i postoje li u njima 'rupe' i društvene opasnosti. Važno je da se u hrvatskom društvu ponovno počelo racionalno razgovarati. Kad je SDP organizirao javnu raspravu o svojoj alternativnoj politici i na nju pozvao sudionike, odabirući ih prema stručnosti, a ne prema 'ideološkom kriteriju', djelovao je ponovno kao o svoja najbolja vremena.

Nebitne su primjedbe na koncept stvaranja državnoga energetskog holdinga. Važno je da je na stolu konzistentna socijalistička javna politika, a HNS je istovremeno izložio liberalni model. Na stolu su sva tri prijedloga javne politike i moguća je ozbiljna društvena rasprava o konceptima, vrijednostima, koje iza njih stoje. Moguće je definiranje nekog kompromisa kao konačnog rješenja, a moguće je i da Vlada i parlamentarna većina odbace ponuđene opozicijske alternative. Ali napredak je očit: politička arena više ne djeluje po modelu 'mi ili oni', a javna rasprava može biti racionalna, a ne politički isključiva.

Paradoksalno, umjesto da primijete golem društveni napredak, koji je postignut ovakvim razvijanjem društvenog razgovora, analitičari u Hrvatskoj optužuju opozicijske vođe da su 'mekani' i popustljivi prema Vladi, a ponovno se otvoreno dive zagovorniku koncepta 'ili mi – ili oni', Zoranu Milanoviću.

Baveći se posljedicama svoga javnog djelovanja Zoran Milanović ovih se dana u bagatelnom slučaju našao pred sudom, kao svjedok, i iskoristio prigodu da javnost podsjeti kako bi se politička arena oblikovala da on, nakon parlamentarnog poraza, nije shvatio da više ne može niti pokušati održati kontrolu nad svojom političkom sljedbom. Komentirajući rad Vlade odmah je spomenuo 'uže u kući obješenoga' i javno izrekao kako bi on, da je još uvijek akter na političkoj sceni, nastojao delegitimirati Vladu u vođenju javnih politika.

Kao, HDZ je kriv za stanje u INA-i, pa po toj logici HDZ-ov premijer o tome ne bi smio niti javno govoriti niti politički djelovati. Pritom je naišao na divljenje dijela političkih analitičara, koji su lansirali tvrdnju kako SDP-u nedostaje Milanović kao vođa. U istom dahu s pokušajem delegitimiranja Vlade, Milanović je napao i svog nasljednika Davora Bernardića, zamjerivši mu što stranku ne vodi autoritarnim nego kolegijalnim stilom. Nevjerojatno, ali i to se dijelu analitičara dopalo.

Onima koji ne pripadaju prostoru demokratskoga političkog luka vjerojatno se ne sviđa činjenica da je u proteklih stotinu dana Hrvatska počela funkcionirati kao društvo na čijoj političkoj sceni autoritarizam nije na cijeni, niti onaj desni, niti onaj lijevi. Dakle, ustavni luk je u proteklih stotinu dana ojačao, što su, uz ekonomski optimizam i političku stabilnost, ključni indikatori o političkim i ekonomskim procesima u zemlji. Ipak, izgleda da se i u samo stotinu dana mnogo toga može promijeniti na bolje. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.