Diljem Europe građani razočarani socijaldemokratima prosvjeduju, a kod nas SDP i Živi zid brinu jedino o rejtingu u anketama

Počeli su kao prosvjed protiv rasta poreza na gorivo ali su se pretvorili u velike prosvjede protiv politike Emmanuela Macrona. Prosvjednici bez vidljive strukture i vođe što je istovremeno i mana i prednost, i snaga i rizik. Nastali preko društvenih mreža, otežavali pregovore. Macron nije uspio obraniti princip "zelenog eko poreza", potopila ga ulica. Pobijedili ga...a bio je siguran da neće. Mlad i pretjerano samouvjeren nije prepoznao snagu s kojom nije mogao pregovarati i tražiti popuštanja. Bez nadmudrivanja. Slavoluk pobjede već je oštećen. Socijalni protesti u zemljama s najvećim socijalnim davanjima prelili su se za početak na Belgiju i Nizozemsku. Hrvatski mediji nisu to pojavljivanje shvatili ozbiljno. Misleći ili vjerujući da Žuti prsluci neće doći do Hrvatske.

Policija je na ulicama Bruxellesa upotrebljavala i vodene topove i suzavac. Isti onaj grad u koji su mnogi išli po svoje mišljenje. U Nizozemskoj su Žuti prsluci prosvjedovali protiv sve viših cijena i povećanja siromaštva. Utvrdili su problem koji stanuje i na našim prostorima.

Socijaldemokratske stranke bave se salonskim raspravama ili pravom "ugroženih manjina" ma što to tamo značilo. Naši socijaldemokrati nisu čak ni za takvu salonsku raspravu. Samo se sa sobom bave, prema prastaroj kletvi. I prestigao ih Živi zid...ili dostigao...ili im puše za vrat...kako prema kojoj anketi. Ali, ma koliko bi oni šutjeli o tome, razlika je mala. Upozoravajuća poruka koju im šalju njihovi birači, kad bi ih oni mogli čuti od buke u vlastitoj kući. Vjerojatno se tješe, nije im prvi put. Pa prestigao ih je u jednom trenutku i Lesar, što zbilja nije lako objasniti. Mirela Holly koja je rasla u postotak kako je SDP padao. Ali, kad se njihov birač skloni iza glasačke kutije, teška srca uglavnom zaokruži svoj SDP, ma kakav bio.Tako je do sada bilo, a nosi li budućnost nove vjetrove, moguće je. Ne samo u RH. Prvo u Francuskoj. pa Italiji, Njemačkoj. Kod nas je Živi zid prvi nosio Žuti prsluk. Prosvjedi na Markovu trgu, pred stanom Jadranke Kosor, protiv deložacija. A onda su postali parlamentarni I komotniji. Zastupnici! Njihova uloga im se svidjela. Reflektori su konstanta. Ipak ih revolucionarni duh nije sasvim napustio. Iako, ne prosvjeduju. Možda će pred izbore.

Prosvjeduju u komšiluku. Republika Srpska, protiv Dodika.Iako je počelo sa Srcem za Davida (ubijenog mladića čiji ubojica još nije otkriven). Privođenje oca i majke pogoršalo je situaciju pa su brzo pušteni. Upućeni Nobilo uključen u istragu smrti mladića upozorava da su prosvjedi skupo plaćanje za prerano proglašavanje smrti - nesretnim slučajem. Pa se, logično, uplovilo u političke vode. Sad je to prosvjed protiv (ne)funkcioniranja pravne države. Nema više ubojstava bez sankcija, ni tamo. Prošlo svršeno vrijeme. Pa ne bi čudilo da se među prosvjednicima nađe i predsjednik "države".

Počelo okupljanje i u Sarajevu. Srce za Davida pred Zemaljskim muzejem. Potpora roditeljima Davoru i Suzani Dragičević. Tako počinje.

U Srbiji se prosvjeduje Stop krvavim košuljama (zbog napada na jednog od osnivača Saveza za Srbiju, lidera Ljevice). Ispred Filozofskog fakulteta pa na ulice, tamo je prosvjeda već bilo, još nitko ne viče "gotov je". Postaje dinamično. Žuti prsluci se nose. Kod nas ne ili još ne. Buntovni Split ih gotovo ignorirao. U Slavoniji bi tlo bilo plodnije, ali oni ne podliježu modi. Projekt Slavonija koji malo-malo stiže u Slavoniju još ulijeva nadu. A i demokracija je stigla i u tu županiju. Za razliku od komšiluka. Pa je sve mirnije. Tko ne bi volio da uspije?

Polumrtva socijaldemokracija kod nas nije sposobna za mobilizaciju, kod nas su vjerodostojnije ljudske sudbine i mogu ujediniti građane, od Metkovića do Splita, kiretaže, Siska. A desnica nikad ljude ne izvodi na ulicu. Izgleda da nam je država sređena ili se sređuje. Na ulice je u godini koja je za nama građane mogao povući samo Agrokor, propast kao Lego kocke, ljudi bez posla, tvrtke u dugovima. Čitava priča još nije gotova, ali radna mjesta su spašena. Gotovo smo to zaboravili. Tako je to s nama, pamtimo samo loše stvari, a dobre smatramo normalnima. Možda je tako i ispravno. Ne znam. Ove godine, statistike kažu, potrošili smo milijardu kuna viša nego lani. Poslodavcima omogućili da bez poreznog šamara isplate veće božićnice. Odobrili 65100 radnih dozvola za strance. Vlada nam stabilna, politički mir između dva najvažnija brda u Zagrebu. Možemo i bolje! Izgovora nema...