Očekuje nas strateško redefiniranje turske vanjske politike, evo zašto je ono važno za Hrvatsku!

Nastavak politike reislamizacije

Sekularne opcije u Turskoj imaju sve manje utjecaja, utjecaj vojske koja je predstavljala jamca turskoga sekularizma (vojska je srušila četiri vlade) također je sve manji, a politička oporba Erdoğana proziva za inauguriranje autoritarnoga represivnog sustava, posebno nakon propaloga puča 2016. godine koji je jačanju autoritarnih tendencija i masovnim čistkama dao legitimitet.

U vremenu Erdoğanove vladavine slabo su se gradile škole, ali je zato izgrađeno čak 17.000 džamija. Nedavno konvertiranje Aje Sofije, bivše kršćanske bazilike, ponovno u džamiju (to je, dakako, tursko pravo koje proizlazi iz njezine suverenosti na tome teritoriju), provedeno po Erdoğanovu nalogu, samo je nastavak politike reislamizacije Turske. 

Dok je ranije Turska provodila vanjskopolitičku doktrinu “nula problema susjedima” čini se da je danas malo ostale od te agende. 

Prijepori s Grčkom

Otkriće velikih nalazišta plina na istočnome Mediteranu potvrdilo je onu staru tezu o "prokletstvu resursa“.

Poznato je da su Turska i Grčka, iako članice NATO-a, međusobno ratovale oko Cipra 1974., a otkriće velikih nalazišta prirodnog plina dovelo je do novih tenzija s obzirom na to da Turska provodi bušenja u neposrednoj blizini grčkih otoka, u zoni koju Grčka smatra svojom isključivom ekonomskom zonom. Pred nekoliko dana gotovo je došlo do otvorenoga sukoba između Turske i Grčke, a sukob je na kraju spriječen posredovanjem Angele Merkel.

Zaoštravanju uvijek tenzičnih odnosa Ankare i Atene posljednjih su mjeseci pridonosili i sporovi oko migranata na granici, a i prošlotjedno pretvaranje Aje Sofije u džamiju izazvalo je oštru i rezolutnu osudu Grčke.

Iz drugih europskih država nije bilo pretjerane osude što ne čudi s obzirom na činjenicu da se kršćanske crkve i diljem Europe odlukama lokalnih vlasti (za pozamašne novčane iznose) pretvaraju u džamije ili muzeje. 

Situacija u Libiji

Grčka je pokvarila svoje odnose i s Izraelom zbog otpora Palestini, suprotstavljanjem Saudijskoj Arabiji i Emiratima oko Katara kojemu su ovi uveli embargo došlo je do pogoršanja odnosa s Rijadom i Abu Dabijem, a sve su lošiji i odnosi s Egiptom. Naime, dok Erdoğan otvoreno podupire organizaciju Muslimansko bratstvo, ova je u Egiptu zakonom zabranjena.

Krugovi bliski ovoj organizaciji na vlasti su u Libiji, a to je, uz činjenicu da u Libiji živi velik broj Turaka, razlog turske potpore Vladi nacionalnog jedinstva Libije. Upravo je turska potpora zaslužna za preokret u libijskome ratu i odbacivanje opozicijskih Haftarovih snaga iz mnogih do nedavno osvojenih krajeva Libije.

Potpora središnjoj Vladi u Tripoliju, na čelu s Fayezom al-Sarrajom, dovodi do konfrontiranja Turske i Egipta koji podupire odmetnutog generala Kalifa Haftara koji je do nedavne turske pomoći Tripoliju kontrolirao najveći dio države. 

U siječnju ove godine održana je konferencija u Berlinu koja se bavila situacijom u Libiji (koja nakon svrgavanja Gaddafija sliči velikome kaosu), no na kraju nije došlo ni do kakvih adekvatnih rješenja. Štoviše, sukob u Libiji, kao i onaj u Siriji, sve se više pretvara u međunarodni sukob. Libija sve više postaje poprište proxy ratova (posredničkih ratova) regionalnih i globalnih sila.

Iako posljednjih godina svjedočimo otopljavanju odnosa Turske i Rusije (nakon incidenta s rušenjem ruskoga zrakoplova) turski i ruski odnosi konfrontiraju se i u Siriji (Erdoğan je održavao i privatne dobre odnose sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, no svejedno je dao potporu pobunjeničkim skupinama, dok Rusija podupire Assada) i u Libiji gdje Rusija podupire Haftarove snage. 

Intervencija u Libiji dovela je Tursku i u sukob s Francuskom. Nedavno je Francuska optužila Tursku zbog agresivnog ponašanja njihovih vojnika u Sredozemlju prilikom pokušaja francuske fregate za provjeru turskog teretnog broda koji se kretao prema Libiji pod zaštitom turskih vojnih brodova.

Pariz je izrazio solidarnost i s Grčkom i s Ciprom u sporovima u istočnom Sredozemlju, a zatražio je i uvođenje sankcija protiv država uključenih u libijski sukob. Dodatno, Pariz je optužio Ankaru i za "masovne izvoze džihadista“ u Libiju. 

Neoosmanizam

Iako je doktrinu neoosmanizma - kao strategiju jačanja (geo)političkog, ekonomskog i kulturnog utjecaja Turske u nekadašnjim krajevima Osmanskog Carstva (Bliski istok, Kavkaz i Balkan) – formulirao bivši turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu, koji je danas opozicija Erdoğanu, nema nikakve dvojbe da se od te politike nije odustalo, ali su, zbog sudjelovanja u drugim sukobima u svome neposrednom okružju, turski kapaciteti za provođenje ove doktrine bitno ograničeni. U kontekstu neoosmanske politike za Hrvatsku je od posebne važnosti Bosna i Hercegovina koju je Alija Izetbegović ostavio Erdoğanu u "amanet“.

Nikada lošiji odnosi s Amerikom

Spomenuli smo da je posljednjih godina došlo do otopljavanja odnosa Ankare i Moskve, no ti će odnosi i u budućnosti stalno biti na testu s obzirom na niz kriznih žarišta gdje njihovi interesi međusobno kolidiraju. S druge strane, iako je važna država članica NATO-a (druga konvencionalna sila)  njezini odnosi s Amerikom danas su na nikada nižim granama. Turske vlasti sumnjiče SAD za sudjelovanje u pokušaju puča 2016., a predmet spora je i činjenica što glavni Erdoğanov oponent Fethullah Gülen živi u Americi koja ga ne želi izručiti. 

Tursko-američki interesi razilaze se i oko Kurda koji su predstavljali američke saveznike u sirijskome ratu. Lošijim odnosima doprinijela je i ruska kupovina ruskih sustava S-400, koji, doduše, još nisu stavljeni u pogon, što je rezultiralo isključenjem Turske iz programa razvoja borbenog zrakoplova F-35 u koji je Ankara uložila milijardu dolara. Kad smo već kod dolara i novca, treba istaknuti da je, posebno u prvome Erdoğanovu mandatu, BDP po glavi stanovnika snažno rastao što je Tursku svojedobno učinilo šesnaestom ekonomijom svijeta (danas je na 19. mjestu). 

Pitanje Kurda

Na tursku unutarnjopolitičku i vanjskopolitičku poziciju snažno se reflektira i kurdsko pitanje. Broj Kurda u Turskoj iznosi 15-18 posto (prema kurdskim podatcima i više), a turska vojska često provodi operacije i protiv Kurda u Siriji i Iraku što prema međunarodnom pravu predstavlja kršenje suvereniteta tih država. Tursko-kurdski sukob od 1984. do danas odnio je više od 40.000 života, a u borbi protiv Kurdistanske radničke stranke, koja koristi terorističke metode s ciljem stvaranja neovisne kurdistanske države, Turska je od 1984. do 2010. izgubila oko 450 milijardi dolara odnosno tri posto BDP-a godišnje. 

Iako su brojni analitičari dugo vremena s pravom govorili o strateški inteligentnoj turskoj vanjskoj politici, čini se da se Turska posljednjih godina uključila u broj sukoba koji objektivno nadilaze njezine političke, diplomatske i vojne kapacitete. Ipak, ne treba smetnuti s uma kako je riječ o geopolitički i geostrateški iznimno važnoj transkontinentalnoj euroazijskoj državi s kojom sve velike sile žele biti u korektnim odnosima što joj daje prostore za svekoliko manevriranje. 

S obzirom na tektonske lomove svjetske geopolitičke scene vjerojatno je da nas očekuje strateško redefiniranje turske vanjske politike. Te promjene treba pratiti i Republika Hrvatska s obzirom na položaj Hrvata u BiH, ali općenitu važnost Turske kao ključne države članice južnoga krila NATO-a.