Deseti travanj i blajburške čizme: Kako su HAVC-ovi prvoborci pobijedili neofašizam

Hrvatski se film, opća je ocjena, neobično često bavi hrvatskom državom. Filmovi kao što su Ministarstvo ljubavi  Pave Marinkovića iUstav Republike Hrvatske  Rajka Grlića i Ante Tomića, kao i Svećenikova djeca dvojca Brešan-Matišić, Visoka modna napetost  Filipa Šovagovića, pa i Narodni heroj Ljiljan Vidić  Ivana Gorana Viteza i Zorana Lazića, bave se neuralgičnim točkama hrvatskoga društva, s posebnim naglaskom na institucije hrvatske države. "Hrvatski film (...) opsjednut je hrvatskom državom: njenim birokratskim aparatom, vodećim institucijama, propisima i zakonima", napisao je u Novostima, prije dva mjeseca – pridodajući tome nizu Osmog povjerenika  Ivana Salaja i Renata Baretića te film Sam samcat  Bobe Jelčića – Boris Postnikov u krležijanski naslovljenome članku Hrvatska režijska laž ; "suvremeni hrvatski film (...) na pomalo kafkijanskome tragu propituje pojedinčeve i društvene probleme kroz prizmu državnog aparata, institucija i birokracije", napisao sam i sȃm na ovome mjestu prije godinu dana, proglasivši navedeni tematski sklop autentičnim hrvatskim filmskim nadžanrom.

Unatoč podudarnosti u definiranju zajedničkog nazivnika domaće kinematografije, Postnikovljev i moj pogled na hrvatski film te društvene probleme koji se u njemu prelamaju dijametralno su suprotni: njemu smeta manjak partizanskih filmova, a meni, primjerice, smeta manjak filmova koji partizane tretiraju kao što hrvatski film u zadnjih petnaestak godina tretira branitelje. Iako u velikoj mjeri upravo iz tog razloga omražen u narodu, hrvatski je film, reći će Hrvoje Hribar, za njegova mandata kao ravnatelja HAVC-a u inozemstvu požnjeo neslućene uspjehe, s kulminacijom u obliku utješne nagrade koju je u sporednome programu festivala u Cannesu za film Zvizdan 2015. godine dobio Dalibor Matanić, što je u medijima glavne struje u Hrvatskoj dočekano u najmanju ruku kao da se ponovio oskarovski uspjeh Vukotićeva Surogata. "Dirljivo provincijska ideja", moglo bi se reći, rekontekstualizirajući riječi kojima se Hribar u nedavnome razgovoru za Jutarnji list  osvrnuo na svoje kritičare, optuživši ih za teoriju zavjere protiv HAVC-a.

Poistovjećivanje pojedinca s organizacijom kojoj je (bio) na čelu siguran je znak mesijanskog kompleksa – razvijajući svojevrsnu teoriju zavjere o teoriji zavjere, Hribar se, u maniri Luja XIV., ponaša i govori kao da su HAVC i on sȃm isprepleteni do te mjere da je kritika jednoga nužno i kritika onoga drugoga, pa "napad" na himeru sačinjenu od HAVC-a, hrvatskoga filma u cjelini i osobe Hrvoja Hribara sažima u riječima: "Prstohvat neoliberalnih floskula, puno nacionalizma plus teorija pogodovanja i eto čarobne formule". Urotnici koji su se namjerili na Hribarovu himeru, reći će Hribar, svoje su planove rušenja superuspješne kinematografije zasnovali na pretpostavci da je HAVC "parazitska institucija". Hribar svoju strategiju sanacije narušenog ugleda gradi na simplificiranoj predodžbi svojih protivnika kao tržišnih fundamentalista koji misle da se filmovi ne bi smjeli financirati iz javnog proračuna. Točnije bi, međutim, bilo reći kako HAVC nije "parazitska", nego institucija od presudne važnosti za domaći film, koju je u Hribarovo doba zaposjeo "parazitski" klijentelizam.

Na braniku antifašizma

Hribarova terminologija u intervjuu Jutarnjemu listu  prilično je znakovita, baš kao i riječi kojima Rajko Grlić u istodobno objavljenome razgovoru za Večernji list  opisuje urotnike protiv Hribarove vizije hrvatskoga filma. Za Hribara, HAVC-u se 2016. godine – u trenutku kada je kulturni rat u Hrvatskoj formiranjem Vlade Tihomira Oreškovića doživio svoj novi vrhunac – dogodio "10. travnja". Grlić je pak svoje uspomene na doba dokidanja ideološko-interesnog monopola s kojim je barem emotivno povezan evocirao riječima: "Hajka na HAVC, a time i na Hribara, bila je Hasanbegovićeva opsesija da hrvatski film (...) stavi pod svoju blajburšku čizmu". Deseti travnji i blajburške čizme, dakle, trebaju simbolizirati "neofašizam" Hribarovih i Grlićevih "neoliberalnih" neprijatelja, a njih dvojicu legitimirati kao čuvare civilizacijskih tekovina, koji su – pred nadiranjem braniteljskih hordi ustaške provenijencije – pali na braniku antifašizma.

Neargumentiranost Hribarovih i Grlićevih insinuacija asocira na dvojbene zaključke njihova čestog suradnika Ante Tomića, scenarista Hribarova filma Što je muškarac bez brkova  i Grlićeva Ustava Republike Hrvatske. Nehotice demonstrirajući svoj šovinizam, Tomić scenarij potonjega filma bazira na pošalici o egzistenciji homoseksualca-nacionalista, za nj vjerojatno posve nezamislivoj i urnebesno smiješnoj. Na sličan način Tomić je nedavno pokušao argumentirati i uporabu riječi "retard", "nemoguće biće", "ustaški klaun", "politički minotaur", "ideološki jednorog" ili "slaboumni zagrebački musliman" za opis Zlatka Hasanbegovića, objasnivši: "Ako je netko hrvatski nacionalist, onda treba znati što hrvatski nacionalisti jesu, a oni su islamofobi". Jesu li, međutim, "hrvatski nacionalisti" depersonalizirani kolektiv u kojemu svi misle isto? Je li moguća neka vrsta neslaganja ili pluralizma u korpusu "hrvatskih nacionalista"? Koliko dugo Tomiću stvarnost, u kojoj "hrvatski nacionalisti" prihvaćaju Hasanbegovića, treba dokazivati da nije u pravu?

Nakon što se, sudeći po Grlićevu intervjuu u Večernjem listu, Tomić dohvatio i devastiranja Krležina romana Na rubu pameti, čijim će "duhom" njihov novi filmski projekt biti "nadahnut", možemo samo čekati koje će nove načine pothranjivanja svakovrsnih stereotipa Tomić i Grlić iznaći ovoga puta. Ne zamjećujući, zbog vlastite vulgarnosti, isključivost i jednodimenzionalnost svojega pristupa zbilji, Tomić svojim scenarističkim djelovanjem zapravo produbljuje razdore u hrvatskome društvu, ne nudeći ono što bi Aristotel opisao pojmom katharsis, te iznova dokazujući kako je kultura u kojoj je takav književnik bilo kakav čimbenik – čemu zasigurno možemo pribrojiti i ostvarenja poput navedenih Hribarovih ili Grlićevih filmova – gotovo nepopravljivo provincijalna.

S onu stranu ljevice i desnice

Kritika nacionalne kinematografije, dakako, ponajprije bi trebala biti umjetnička: kada bi hrvatski filmovi valjali, bilo bi manje bitno jesu li "lijevi" ili "desni". Ako se pak domaći film ne odlikuje nekom posebnom kakvoćom, legitimno se zapitati je li tako upravo zato što su ga "ljevica" ili "desnica" monopolizirale. Opravdano je, stoga, tumačiti stanje hrvatskoga filma kao odraz odnosa u hrvatskome društvu, pa se kritici stoga može podvrgnuti pojedini film, ali ujedno i čitavo društvo. Postnikov misli da hrvatski film karakterizira implicitni provodni motiv u obliku teze "prema kojoj 'pravi kapitalizam' u Hrvatskoj još uvijek nije zavladao"; sȃm sam napisao kako je suvremeni hrvatski film ponajprije "izraz kulturne hegemonije specifične, klijentelističko-ideološke simbioze", ciljajući pritom na povezivanje "ljevice" – koliko hrvatska politička "ljevica" već može biti lijeva – i "krupnoga kapitala" – koliko kapital u toj domeni već može biti krupan – a koja rezultira supstancijalnom istošću filmova s aurom popularnosti i kvalitete, no zapravo lišenih i jednoga i drugoga.

Kao što pojedine braniteljske udruge hrvatskome filmu zamjeraju pretežito "lijevu" ideološku orijentaciju, koja se nerijetko očituje kroz, primjerice, relativizirajuć odnos prema Domovinskome ratu, tako Postnikov konstatira kako u domaćemu filmu nema kritike ekonomske politike koju prešutno percipira "desnom", a koja "već skoro tri decenije upravlja našim životima". Razdjelnica lijevo-desno, međutim, u ovome, kao i u mnogim drugim kontekstima, biva samo jednom dimenzijom cjelokupne problematike, čije je perpetuiranje više zamagljuje, a manje rasvjetljuje. I Postnikovljeva i braniteljska kritika hrvatskoga filma u svojoj su srži protuestablišmentske: Postnikov u hrvatski javni, politički i kulturni život projicira svojstva kapitalističke "desnice", a branitelji postkomunističke "ljevice". I jedni i drugi kao da odbijaju primijetiti kako je "kapitalistička desnica" neobično često isto što i "postkomunistička ljevica": osim što se u velikoj mjeri sastoji od istih individua, njihovi djelatni obrasci posve su jednaki – kao što je "lijeva" elita prije kraha komunizma djelovala protokapitalistički, tako i "desna" elita danas nerijetko funkcionira postkomunistički.

U svojemu ogledu o Postnikovljevu ogledu i Brešanovu novome filmu, Jurica Pavičić ističe kako postoje tri različite "povijesti bolesti" koje se natječu za objašnjenje pozadine "dijagnoze" o temeljitoj nefunkcionalnosti hrvatske države oko koje se slažu i "lijevi" i "desni": za "liberale", tvrdi Pavičić, uzrok svega jest što "mi nismo nikad dobili pravi kapitalizam, jer su naši kreativni i poduzetnički potencijali zarobljeni ortačkom ekonomijom, antipoduzetničkom klimom i stranačkim etatizmom"; za "konzervativce", nastavlja kolumnist Jutarnjeg lista, razlog nepovoljnog stanja u kojemu se nalazimo leži u tome što "državom još vladaju komunisti i udbaši, a lustracija nije provedena"; za "parlamentarnu ljevicu", zaključuje Pavičić, sve se dogodilo kako se dogodilo "jer su glupi redneci stalno birali na izborima istu – Milanovićevim rječnikom – 'kriminalnu zadrugu': HDZ".

Lažna trihotomija

Ono što Pavičiću ne pada na um jest da možda nisu samo "ljevičarske" i "desničarske", kako ih naziva, "dijagnoze" aktualnog društvenog stanja točne, nego da su i "liberalne", "konzervativne" i "parlamentarno-lijeve" verzije "povijesti bolesti" u svojoj bȋti zapravo – podudarne. Jer, zašto bi činjenica po kojoj HDZ vlada Hrvatskom većinu vremena od osamostaljenja pa do današnjega dana bila u suprotnosti s hipotezom po kojoj državom ili "dubokom državom" još uvijek upravljaju bivši komunisti i udbaši infiltrirani u glavninu istaknutih parlamentarnih stranka, a napose u HDZ kao onu najistaknutiju, što bi onda generiralo i ortačku ekonomiju koja onemogućuje pojavu istinski slobodna tržišta? Takva objasnidbena teorija stanja stvari u hrvatskome društvu uključuje i glavne elemente ljevičarske i ključne argumente desničarske kritike hrvatskoga društva, ne ignorirajući – radi vlastitih, uskih interesa – pola istine.

Kada kritizira one koji "smatraju da je naš najveći problem taj što se ne možemo riješiti ‘socijalističkog mentaliteta’", Postnikov pod sintagmom "socijalistički mentalitet" podrazumijeva nešto posve drugo od onih koji ga rabe u kritičkom smislu, poput, primjerice, Ivana Aralice koji u romanu Mentalni komunist opisuje lik i djelo bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Upravo u vitgenštajnovskom nerazumijevanju jednih te istih riječi među različitim skupinama leži glavni problem gotovo svih rasprava u hrvatskoj javnosti: polemičari se drže fluidnih i različitim interpretacijama podložnih pojmova kao da su fiksni, gurajući na periferiju svake argumentacije ono bitno – naime, konkretne vrijednosti kojima se ne može sofistički manipulirati – pa se onda, u nedostatku nepromjenjivih standarda prosuđivanja kakvoće pojedinih politika, umjesto o konkretnim i nedvosmislenim vrijednosnim sustavima, obično raspravlja o antifašizmu, partizanima i ustašama, komunizmu, neoliberalizmu i kapitalizmu, kao pojmovima kojima se u različitim slučajevima pridaju različiti sadržaji, za različite, nerijetko mistifikatorske svrhe.

Jednako kao što se navedenim pojmovljem manipulira u političkoj areni, tako se i Hribar, Grlić i slični skrivaju iza desetih travanja i blajburških čizama, kao amblematskih točaka početka i završetka Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, kako bi prikrili osujećene sentimente ili osujećene interese. Drugim riječima, pozadina našeg filma savršena je preslika onoga što se događa u cjelokupnome društvu, napose politici, ali i u samim filmovima: komedije koje nisu smiješne, već žalosne; drame koje nisu potresne, već – uslijed posvemašnjeg manjka kvalitete – pomalo komične. U novome Brešanovu filmu Koja je ovo država!  postoji jedna znakovita i pozornosti vrijedna, gotovo subliminalna sitnica: predsjednik države kojega glumi Daniel Olbrychski neodoljivo nalikuje Titu. Prvoga hrvatskog predsjednika nigdje nema; lijes s njegovim tijelom ukraden je s Mirogoja, on ne stvara nespokoj. Ponudit ću frojdovsku interpretaciju: Tuđman je u filmu mrtav, ali Tito ne; eno ga, sjedi na Markovu trgu. Modificirajmo jugoslavensko proročanstvo: i poslije Tuđmana – Tito.