Demokratski socijalizam samo je još jedna laž kojom vam žele oteti imovinu

"Mi ne tražimo pobjedu na izborima ili preuzimanje vlasti već korjenitu promjenu političko-ekonomskog sustava koja se ne može dogoditi kozmetičkim promjenama tj. smjenom jednih ljudi drugim ljudima", rekla je Peović na konferenciji za novinare na kojoj je predstavila svoju predsjedničku kandidaturu i program "Demokratski socijalizam 21. stoljeća".

No postavlja se pitanje što bi demokratski socijalizam kojeg Peović spominje bio? U Hrvatskoj i uopće Europi pojam demokratskog socijalizma nije prepoznat kao posebna politička ideologija pa ga često zamjenjuju sa socijaldemokracijom. 

Socijalizam sam po sebi je ideološki i ekonomski sustav koji želi sva sredstva proizvodnje iz privatnog vlasništva prenijeti u društveno vlasništvo. S tim u skladu sve cijene na tržištu određivala bi država odnosno komiteti ili odbori, izvorno radnika, seljaka i vojnika. 

Socijalisti su svoju ideju i svoj sustav pokušali, a negdje i uspjeli, kao u nekadašnjoj carskoj Rusiji 1917. godine, nametnuti nasilnom revolucijom. Kako bi postigli svoj cilj njihova revolucija sustavnim je oduzimanjem privatnog vlasništva, ukidanjem ekonomskih, građanskih i vjerskih sloboda uspjela stvoriti utopiju, boljševičku diktaturu na kostima milijuna ubijenih. 

Slično se dogodilo i u bivšoj Jugoslaviji, ali za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, pa se točan broj žrtava socijalističkog terora možda nikad neće saznati. 

Demokratski socijalizam za razliku od socijalizma ne zaziva nasilnu revoluciju. Demokratski socijalizam svoj cilj, socijalističku utopiju, želi postignuti mirnim, demokratskim putem. Demokratski socijalizam kao takav ne želi ni oduzeti imovinu privatnicima. Naime, oni sredstva proizvodnje žele otkupiti kupujući dionice i udjele privatnih kompanija, a zatim pokrenuti ogromnu masu javnih radova i tako kreirati nova radna mjesta na tržištu, u svim sektorima.

Demokratski socijalizam nije ideologija samo na papiru. Bilo je takvih pokušaja. Lijeva koalicija, koju su činile socijalističke i komunističke političke stranke, nazvana 'Unidad Popular' pobijedila je u Čileu na izborima 1970. godine. To razdoblje od 1970. do 1973. godine prvi je od rijetkih pokušaja uvođenja socijalizma demokratskim i mirnim putem. No kao i svaki socijalizam i ovaj je propao ne zbog vojnog puča Augusta Pinocheta kako to vole prikazivati lijevi populisti i ekonomisti, već zbog jednostavne činjenice da socijalizam, kao i ostale utopističke ideologije jednostavno ne može funkcionirati.

Socijalistički ekonomisti 'mislili' su kako će povećanje javne potrošnje 'probuditi' osobnu potrošnju, a onda je osobna potrošnja trebala 'probuditi' gospodarstvo. Slično su od 2000. pokušavali i hrvatski ministri gospodarstva i financija. Naravno u prvi tren došlo je do ekonomskog buma. Inflacija se donekle smirila, realne plaće rasle i skoro sve je išlo po planu. Međutim zbog nedostatka privatnih investicija gospodarstvo Čilea našlo se u slobodnom padu. To je dovelo do hiperinflacije, ponovnog rasta nezaposlenosti i do strmoglavog pada realnih plaća.

Najveću pogrešku ekonomisti Salvadorea Allendea napravili su kad su počeli s nacionalizacijom poljoprivrednog zemljišta, strojeva za obradu zemlje, stoke i svih ostalih 'profita koji seljacima nisu bili potrebni za život'.  Seljaci su naravno odbijali raditi po nalogu, pa su krenule velike nestašice namirnica, a to je dovelo do velikih problema u opskrbi trgovina. Čileom se raširio nemir, prosvjedi su bili svakodnevni, desne političke stranke tražile su ostavku Allendea. Čak su imale i presude Ustavnog suda kako je Allende prekršio Ustav. No ovaj se nije dao. To je dovelo do političke krize koja je prekinuta kad je na poziv naroda general Augusto Pinochet izveo puč, a Allende se kukavički ubio u predsjedničkoj palači kako ne bi bio izveden pred sud. 

Slična stvar odvija se i danas samo u Venezueli. Demokratski socijalizam uveden je u tu zemlju 1998. godine pobjedom Huga Chaveza na izborima. Postupna nacionalizacija velikih poduzeća, povećanje javne potrošnje, izvođenje velikih javnih radova te nasilna nacionalizacija preostalih privatnih kompanija i poljoprivrednog zemljišta provedena pod trenutnim predsjednikom Nicolasom Madurom uništila je venezuelansku ekonomiju, osiromašila i raselila građane, a trenutačno toj zemlji koju potresaju ogromni neredi prijeti građanski rat. 

Slično kod nas pokušava uvesti i Radnička fronta. S idejom demokratskog socijalizma, RF se pokušava približiti lijevom biračkom tijelu razočaranom u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. No za razliku od SDP-a koji glavinja ideološkim prostorom, a zapravo laže narod i same sebe, RF je iskreno rekao kako želi ukinuti kapitalistički ekonomski model i uvesti Chavezov i Allendeov socijalistički. 

SDP to, bar na papiru ne želi, pa laže sebe, ali je to činio i gradnjom autocesta, najavom gradnje hidroelektrana na Savi i mnogih drugih javnih radova, što je dovelo do katastrofalne propasti gospodarstva, pa je tako lagao i nas. Uglavnom, i jedni i drugi su socijalisti, i jedni i drugi  još nisu shvatili da je njihova filozofija mrtva, da njihov ekonomski model nikad i nigdje nije uspio. 

Socijalizam se uvijek na kraju nametne nasilno, ukidajući ljudska prava i slobode. Pobornici demokratskog socijalizma kažu kako se ne slažu i kako ne žele provoditi boljševičke odnosno staljinističke metode, međutim zaboravljaju jednu i najvažniju činjenicu. Politička represija nužni je nusprodukt svakog socijalističkog sustava iz jednostavnog razloga: mnoge uvijek treba prisiliti da se priklone ideji stvaranja idealnog socijalističkog čovjeka koji neće brinuti prvenstveno za svoju obitelj i sebe, već će oduševljeno davati sve od sebe za dobrobit cijelog društva. 

Naravno, ta represija, kao i svaka druga koja guši slobode pojedinca da upravlja vlastitim životom uvijek će biti neuspješna. Ako mislite drugačije samo pogledajte Venezuelu.