Davor Gjenero: Novi odnosi u hrvatskoj stranačkoj areni

Prvi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj jasno je pokazao nove odnose u političkoj areni, na koje prethodna istraživanja javnog mnijenja nisu ukazivala. Mnogi su iz rezultata izbora predsjednika Josipovića uočili i to da je SDP u dubljoj krizi, nego što se to očekivalo, i da ne funkcionira politička strategija, koju je osmislio predsjednik Josipović, kao „alternativni“ vođa ljevice, pokušavši grupirati otpale glasove vladajuće koalicije oko ORaH-a Mirele Holy. Uočljivo je također da su liberalno-demokratske „mlađe partnerice“ u Kukuriku koaliciji očuvale svoje političke utvrde, unatoč tome što su ih Milanović i SDP uporno nastojali razoriti, i da je na tim područjima predsjednik Josipović ostvario najbolji rezultat.

O konzekvencama takva stanja u političkoj areni do sada, međutim, nije bilo ozbiljnog razgovora. Otvaraju se, naime, pitanja hoće li, prije svega, IDS, ali i HNS, imati razloga ostati dijelom aktualne vladajuće koalicije. Jasno je da je IDS-u produktivnije samostalno nastupiti na parlamentarnim izborima, nego otrpjeti političku štetu zbog nesposobnosti Vlade i premijera Milanovića, a možda je ovo i pravo vrijeme za emancipaciju cijele liberalne scene od Milanovića i SDP-a. 

Analitičarima je promakao i drugi vrlo zanimljiv rezultat koji govori o promijenjenim odnosima u političkoj areni. Čak niti to što je formalni predsjednik HDSSB-a Dragan Vulin nakon izbora istupio drukčije nego kandidat, kojeg je ta stranka podržavala, Milan Kujundžić, za loš izborni rezultat optuživši Kujundžićevo pretjerano desničarenje i pozvavši njihove birače da u drugom krugu izbora glasuju prema vlastitoj savjesti (a ne kao Kujundžić da glasuju za promjene), nije nagnalo medije i analitičare da prouče kakav je rezultat zapravo na predsjedničkim izborima ostvario HDSSB. Jasno je da su u HDSSB-u podupirali Kujundžića (bili su glavni financijeri njegove kampanje) kako bi zaštitili svoje biračko tijelo, a radi zaštite svoga regionalnog utjecaja sudjeluju i u dogovorima o savezništvu stranaka desne margine političke arene (onih koje ne pripadaju „ustavnom luku“) u nekakvoj desno-marginalnoj koaliciji za parlamentarne izbore.

Prije ovih predsjedničkih izbora HDSSB je u tom savezu imao relevantan politički kapital. Riječ je o stranci koja obnaša vlast na regionalnoj razini, u Osječko-baranjskoj županiji, i u više gradova i općina na području te županije. Da je njen politički kapital bio relevantan, govori i činjenica da je na prošlim regionalnim izborima, u svibnju 2013. godine, za Skupštinu Osječko-baranjske županije osvojila više od 41 tisuće glasova. Odaziv na lokalne izbore u toj je županiji tada bio otprilike jednak kao i odaziv na predsjedničke izbore 28. prosinca lani. Na regionalne je izbore izašlo oko 263 tisuća birača, a na predsjedničke 261.700. Na predsjedničkim je izborima u Osječko-baranjskoj županiji, međutim, HDSSB-ov kandidat Kujundžić osvojio samo 6700 glasova.

Očito je da je HDSSB u ozbiljnim problemima. Poraz na izborima u gradu Osijeku u svibnju 2013., ali još više formiranje uspješne lokalne vlasti, koja se oslanja na sve stranke ustavnoga luka, nasuprot radikalnom protestnom pokretu, dodatno su ubrzali rastakanje HDSSB-a. Procesi koji se odvijaju u Osječko-baranjskoj županiji zanimljivi su sami po sebi, zbog političkog značenja i osjetljivosti tog prostora. Još je važnije to što se na regionalnoj razini jasno odražava proces koji se odvija u Hrvatskoj, na nacionalnoj razini. S osvojenih 47 tisuća glasova u ovoj županiji, kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović zapravo je ponovno okupila tradicionalno biračko tijelo svoje stranke. Kao jasno centristički pozicionirana političarka, uspjela je to biračko tijelo povući prema centru političke arene, a stranka je pritom uspjela spriječiti „odljev glasova“ na desnom boku. Dakle, čini se da je efikasnost HDZ-ove stranačke organizacije ključ za objašnjenje političkog neuspjeha Milana Kujundžića. Čvrsto grupiranje HDZ-a oko svoje umjerene i snažno euroatlantski profilirane kandidatkinje svojevrsno je finale procesa konsolidacije stranke.

Za razliku od sadašnjeg predsjednika Josipovića, koji u drugi krug predsjedničke kampanje ulazi s retorikom antagoniziranja HDZ-a i pokušaja delegitimiranja njegove kandidatkinje, HDZ i Kolinda Grabar-Kitarović oslanjaju se na retoriku političkog povezivanja. Umjesto optuživanja prethodnih administracija za ekonomski neuspjeh, stranka i kandidatkinja nude model socijalno-tržnog gospodarstva, obnovu društvene solidarnosti, ali i otvaranje prostora ekonomskih sloboda radi poticanja poduzetništva, a time i gospodarskog rasta.

Nasuprot Josipovićevoj strategiji povezivanja lijevog prostora pod pritiskom, čime se osiguralo da u prvom izbornom krugu Josipović nije imao protukandidata lijevo od centra, HDZ je ponudio liderstvo, a ono mu je osiguralo „zaštitu desnog boka“. Predsjednik Josipović, iako ovog puta nije imao protukandidata u svom političkom polju, na izborima za drugi mandat, koji su za iole uspješne predsjednike obično tek „formalnost“, u prvom je krugu osvojio samo 40 tisuća glasova više nego prije pet godina kad su kandidati iz njegova političkog polja osvojili više od 200 tisuća glasova.

Kolinda Grabar-Kitarović u drugi krug ulazi sa stvarnom prednošću pred predsjednikom Josipovićem od oko 80 tisuća glasova, dakle, oko 5 % glasova izašlih na izbore. Zato je drugi krug za nju daleko manje stresan nego li za aktualnoga predsjednika, koji nema dodatnog rezervoara glasova. Nasuprot SDP-u i njegovoj koaliciji, koja se evidentno raspada, HDZ može mirno čekati i parlamentarne izbore, a rezultat iz prvog kruga kandidatkinje HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera, omeđio je prostor centra i desnog centra, na koji ta koalicija računa i na parlamentarnim izborima. Konsolidacijom stranke u tom prostoru HDZ može osigurati postizborne uvjete u kojima mu neće biti potrebno tražiti dodatne koalicijske partnere. Prvi krug predsjedničkih izbora tako je pokazao da politička opcija, koja garantira čvrsto proračunsko ograničenje, privredne slobode i društvenu solidarnost, uživa snažnu političku potporu, dostatnu za osvajanje parlamentarne većine.