Dan reformacije - praznik racionalističke Europe

Proces Reformacije, koji je dugoročno vrijednosno, ali i politički, odredio Stari kontinent, započeo je 31. listopada 1517. godine kad je wittenberški župnik Martin Luther na crkvenim vratima istaknuo 95 teza o indulgencijama, u to vrijeme učestalom obliku otkupa grijeha novcem.

Ratni sukobi, koji su pratili Reformaciju, rezultirali su Augsburškim mirom iz 1555. godine. U III. stavku tog Mirovnog ugovora navodi se načelo „Cuius regio, eius religio“ (Čija je vlast, njegova je i vjera). To je bila pretpostavka za priznavanje vjerskoga i političkog pluralizma u Europi i suživot različitih vjerskih i vrijednosnih sustava na istom području. Proces uspostavljanja vjerske tolerancije definitivno je učvršćen Westfalskim mirom iz 1648., kojim je priznata ravnopravnost svih konfesija.

Temeljni zahtjevi Lutherovih teza, koji su postali i temeljem protestantskog pokreta, bili su: zahtjev za prijevodom Biblije; zahtjev za bogoslužjem na narodnom jeziku, a ne latinskom; ukidanje indulgencija; prekid proglašavanja i slavljenja svetaca; ukidanje celibata; nepriznavanje Papine vrhovne vlasti; zahtjev za neposrednom vezom između vjernika-laika i Boga; ukidanje ispovjedi; ukidanje samostana; odustajanje od izgradnje skupih crkava…

Reformacijom i političkim procesima, koji su slijedili, okončano je srednjovjekovno razdoblje „Svetoga rimskog carstva“, u kome su svi vladari bili tek Papini vazali. U takvim je uvjetima Crkva funkcionirala kao skupa organizacija, koja se održavala ekonomski iscrpljujućim nametima, pa i licemjernim institucijama, kakve su bile indulgencije. Nasuprot feudalnim institucijama Srednjega vijeka, nova je građanska klasa nametala nove društvene standarde, novi svjetonazor i nov odnos prema financiranju javnih institucija. Skromnost i odricanje, što ih promovira Reformacija, opreka su dotadašnjoj institucionaliziranoj Crkvi, a takva je struktura daleko više odgovarala novo nastajućoj građanskoj klasi.

Protestantizam, naravno, svojim teološkim učenjem stvara i pretpostavke za nove društvene odnose i razvoj kapitalističkog poretka. On baštini predreformacijski teocentrizam, ali u novom učenju Bog ima transcedentnu poziciju i odvojen je od zemaljskih stvari. On naučava da milost Božju nije moguće niti steći, niti izgubiti. Je li netko izabran ili nije objašnjava nauk o predestinaciji koji govori da je rođenjem određeno hoće li netko dobiti odrješenje ili neće. Na osnovi takva učenja sakramenti gube smisao, a pod upitnik je dovedena i smislenost crkvene hijerarhije. Ograničava se uloga svećenstva kao posrednika između vjernika i Boga.

Protestantizam,međutim, bježi od izazova što ih je donijela renesansa. Hedonizam i materijalizam, koji su pratili renesansni procvat duhovnosti i kulture, za protestante su (pogotovo za pripadnike njegove kalvinističke varijante) neprihvatljivi. Kako bi izbjegao ovom izazovu, protestantizam još čvršće kodificira svakodnevni život. Vjernicima ostaju dva puta spasenja. Prvi - „pasivni“ - skrušenost su i vjera da su upravo oni predestinirani za spasenje. „Inovativniji“ je drugi - „aktivni“ put spasenja, koji se zasniva na uvjerenju da je već na ovom svijetu moguće procijeniti nečiju predestiniranost, a da je njegov uspjeh u profesionalnom životu znak odabranosti. Stoga savjesno izvršavanje svjetovnih dužnosti postaje moralnim imperativom vjernika.

Veliki Max Weber u svom slavnom djelu „Protestantska etika i duh kapitalizma“ objašnjava kako je profesionalni rad postao „sredstvom za oslobađanje od religioznih efekata straha“. Prema nauku protestantizma Bog od vjernika ne traži „pojedinačna dobra djela“, nego sustavnu posvećenost radu. Ustrajni sitni rad, uostalom, temelj je kapitalističkoga načina proizvodnje i građanskog svjetonazora. U protestantizmu rad nije tek rutinsko ispunjavanje obaveza, nego djelatnost definirana čvrstom profesionalnom etikom i posvećenošću „pozivu“.

„Poziv“ je tako iz teologije preuzet u etiku svakodnevnoga života, a nakon toga postaje pojmom koji objašnjava funkcioniranje institucija i razlog posvećenosti njenih članova svome profesionalnom poslu. I konačno, ali ne manje važno, u protestantskom je nauku rad ujedno i sredstvo askeze i zaštita pred iskušenjima. Bogu je ugodan svaki profesionalni rad, koji ima pozitivne učinke, a svaki je rad „moralan“ ako proizvodi povoljne učinke i dobra za zajednicu. Dobre učinke za zajednicu mogu stvarati i poduzetništvo i profiterstvo, ali samo tako dugo dok su oni u sklopu dokazivanja uspješnosti u profesionalnoj ulozi, dakle, dok su ovozemaljski dokaz predestinacije, a nikako onda ako im je cilj da profit omogući uživanje i lijenost. Na taj je način protestantizam stvorio pretpostavke za razvoj suvremenoga kapitalizma i racionalističke kulture Zapada uopće.

Uz svoj doprinos socijalnom razvoju i stvaranju pretpostavki za uspon nove građanske klase i nove racionalističke kulture, protestantizam je bitno doprinio i stvaranju pretpostavki za Proljeće naroda 1848. i stvaranje nacija u suvremenom smislu riječi. Lutherovim prijevodom Biblije počinje kodifikacija njemačkog jezika, a upravo je jezik, uz nastajanje građanstva, ključan čimbenik u procesu izgradnje suvremene nacije. Bez Reformacije, uostalom, ne bi bilo niti Protureformacije, koja je daleko snažnije utjecala na hrvatsko društvo i našu povijest, a upravo u protureformacijskom razdoblju, i uz utjecaj Isusovačkoga reda, počinju suvremena prosvjeta i kulturni razvitak Hrvatske.

Bez promjena, što ih je donijela Reformacija, današnja Europa ne bi bila ni toliko racionalistička, a ni pluralistička. Ne bi mogla istovremeno biti vjerna svojim „kršćanskim korijenima“, ali i sekularna, pa i agnostička. Bez tragičnih povijesnih iskustava vjerskih ratova ne bi bilo niti tolerancije, poštivanja načela nemiješanja u tuđe unutarnje poslove, pa niti danas rado naglašavanog ekumenizma. Iako je Hrvatsku Reformacija bila zahvatila tek marginalno, ona je ipak itekako osjetila dobrobiti protureformacijskog pokreta, koji je doveo do jačanja kulturnih institucija, obrazovanja, osnivanja Sveučilišta i procvata kulture i pismenosti na nacionalnom jeziku. Stoga i u nas imamo razloga obilježiti ovaj dan, kao važan dio zajedničke europske povijesti, koja je itekako odredila i naš nacionalni razvitak.