Dan kad je gorjelo i nebo i zemlja, a Vukovar upisan u legendu: 'Dečki, nema bježanja'

U povijesti bitke za obranu Vukovara 14. rujna 1991. ostat će zabilježen kao dan kada je počela jedna od najžešćih sveopćih napadnih operacija tzv. JNA-a, potpomognute brojnim paravojnim srpskim i četničkim snagama. Nakon prethodnoga raketiranja i bombardiranja grada kazetnim bombama, započeli su kombinirani pješačko-tenkovski napadi iz svih smjerova. Napadu je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama iz zrakoplova JNA i granatiranje teškom artiljerijom iz okolnih sela s pretežitim srpskim stanovništvom te s druge strane Dunava. A potom su krenuli tenkovi i pješaštvo.

FOTO: Privatni arhiv

U Borovu naselju, gorjelo je i nebo i zemlja

U Borovu naselju, branitelji Trpinjske ceste, Hercegovačke i Slavonske ulice, hrabro su odolijevali napadima iz smjera Trpinje, a očajnička borba se vodila doslovno za svaku kuću.  Marin Mrđen, branitelj Trpinjske ceste, prisjetio se tog dana:

"Toga dana, Marko Babić je uništio tenk, prvi od ukupno četrnaest oklopnjaka koje je zaustavio. On je do tada već imao izuzetan autoritet među nama, osobito među dečkima koji su došli sa strane. Tijekom jednog od prvih napada, rekao je: 'Dečki, nema bježanja! Ako se budemo povlačili, povlačit ćemo se zajedno!' Toga dana, momak koji je imao osu, ne sjećam se više iz koje je postrojbe bio, zaledio se. Doslovno, ni makac. Nije to za čuditi, strašno ih je bilo vidjeti kako prilaze, slušati zvuk i škripu gusjenica. Nas trojica, Marko, Marinko Leko i ja, stajali smo uz njega.

Nitko od nas prije nije rukovao osom. Marinko i ja se nismo usudili pucati, a tenk je prilazio sve bliže. Onda je Marko opsovao i rekao momku – 'Pokaži mi kako to radi!' Potom je naciljao i opalio… Kad je vidio da ga je pogodio, okrenuo se prema meni, nasmijao se, onako, onim svojim prepoznatljivim osmijehom i podigao ruku – 'Nabaci!' . Marko tada još uvijek nije znao kako su, s još petnaestak civila hrvatske nacionalnosti, Mikom i Cecilijom Čibarić, Matom Madžarevićem, Ivanom Martićem, Ivicom Uremovićem, Katarinom Kućom, Anom Petrovecki, Anđom Budimir, Evicom Bauer itd., zarobljeni i odvedeni u Trpinju gdje su zlostavljani, brutalno mučeni te potom ubijeni i njegovi roditelji, Stipan i Iva Babić. Njihovi su posmrtni ostaci zakopani u masovnoj grobnici iz koje su, prema dostupnim saznanjima, premješteni i do danas, trideset i tri godine kasnije, nisu pronađeni.

FOTO: Privatni arhiv

Tuna Čibarić 

Dok su branitelji Trpinjske ceste pružali grčeviti otpor agresoru koji ih je napadao, Tuna Čibarić se nalazio u Slavonskoj ulici koja je potpadala pod zonu njegove odgovornosti, kao prvi zapovjednik punkta kasnije poznatoga pod imenom Zolja. Kada je uočio tenkove koji iz smjera Trpinje preko tzv. Orlovače nailaze prema Slavonskoj ulici, zapovjedio je evakuaciju civila, ponajprije žena, djece i staraca koji su bili skriveni po podrumima kuća. Tada je, pred tenkovima i pješačkom silom koja je nadirala, a s obzirom na to da nisu raspolagali nikakvim protuoklopnim sredstvima, zapovjedio povlačenje branitelja prema Bilogorskoj ulici te je na položaju ostao potpuno sam.

Pružao je žestok otpor neprijatelju sve dok nije pogođen strojnicom s tenka koji je ušao u ulicu, a potom, tek tridesetak metara od njegove obiteljske kuće, istim tenkom nečovječno pregažen. Nekoliko sati prije, nakon što su zauzeli dio Trpinjske ceste, četnici su zarobili i u smjeru Trpinje odveli civile hrvatske nacionalnosti, među kojima su se nalazili i roditelji Tune Čibarića, Cecilija i Miko Čibarić. Njihova sudbina do danas nije poznata, a tijela nisu pronađena kako bi bila dostojno pokopana.

FOTO: Privatni arhiv

Petar Šinković, pripadnik Tigrova

Ivan Dujmović, dragovoljac iz Kukujevaca, pripadnik 4. bojne 3. brigade ZNG-e, prisjetio se: "Blago Zadro je tražio nekoga od nas iz garde za ispomoć na Trpinjskoj cesti i ja sam se sam javio. Nisam bio Vukovarac i bilo mi je svejedno na kojem ću položaju biti. Dodijeljen sam Petru Šinkoviću, kao pomoćnik, nosio sam mu mine za RPG. Petrove pogibije dobro se sjećam, kao da se sve dogodilo jučer. Na Trpinjskoj cesti se otvorio pakao, tako se barem meni činilo. Iz potkrovlja jedne kuće pogledao sam prema Trpinji i sledio sam se, taj prizor ni danas nisam zaboravio. Nepregledni niz tenkova i transportera, već su duboko ušli na Trpinjsku cestu, a još uvijek su izlazili iz sela.

Pored svakog oklopnjaka, s obje strane, hodala je pješadija s punom opremom. A nas… To nije bilo povlačenje, nego spašavanje golih života. I prije je bilo napada i pucanja, ali tada sam prvi put doživio rat u svom njegovom užasu. Krovovi su gorjeli, crjepovi pucali, zatvorene životinje su zavijale, svinje su skvičile, pokušavale probiti svinjce u kojima su bile zatvorene… Jedan naš suborac, u panici, htio se predati, no tada bi otkrio i gdje se mi nalazimo i nismo mu dopustili… Loše vijesti su stalno pristizale, ušli su i u Slavonsku ulicu i tamo nemilosrdno gusjenicama pregazili ranjenog Tunu Ćibarića. Izbijali su sa svih strana i radom iz tenkova gađali kuće, činilo se da i nebo gori. Mi smo se povukli s Trpinjske u Hercegovačku ulicu jer su nadirali i tu, sa stražnje strane, kroz voćnjake, iz smjera Orlovače i ostali smo u okruženju. Uletjeli smo u dvorište Kačmarove kuće i zauzeli položaj. Ispred nas, iz dubine ulice prilazio je transporter i Petar je s pripremljenim RPG-om čekao prigodu da ga pogodi".

Branitelj Trpinjske ceste, Vinko Mažar, nastavio je: "Imao sam sigurniji položaj od Pere, pucao sam skriven iza kamiona koji je bio parkiran u ulici. Vidio sam ga kako je nekoliko puta provirio iza kuće i doviknuo sam mu da ne radi to, da će ga pogoditi, kao da sam znao. A onda sam vidio kako je pao. Odjurio sam preko u dvorište, bio je sav krvav, nisam znao gdje je točno ranjen, dok smo mu pokušavali pomoći, izdahnuo je. Odnijeli smo ga iza garaže koja je bila u dvorištu i tamo smo ga prekrili najlonom i travom kako ga četnici ne bi pronašli, iživljavali se na njemu ili ga fotografirali".

FOTO: Privatni arhiv

Tigar Ante Vrbat i Pejo Glavašević

Kako su branitelji koji su držali liniju obrane prema Borovu Selu napad uspješno odbili, zaprimili su od Blage Zadre poziv za pomoć protuoklopnim sredstvima jer je neprijatelj tenkovima uspio doći gotovo do Mjesne zajednice, danas nazvane upravo po generalu Blagi Zadri. Anđelko Burilo upitao je Zadru preko telefona može li se do Mjesne zajednice doći vozilom kako bi prije stigli, na što mu je Blago Zadro odgovorio kako u tome trenutku može. Međutim, dok su protuoklopna sredstva utovarena u kombi, situacija se na Trpinjskoj cesti mijenjala i pogoršavala iz minute u minutu.  

U ispomoć, u Citroenovu kombiju, krenuli su Ante Vrbat, Anđelko Burilo, Željko Hrgović, Pejo Glavašević i Zdenko Biki. U trenutku kada su iz Ličke ulice izbili na Trpinjsku cestu, prema izjavi preživjelih, cijev tenka koji se uspio probiti do Mjesne zajednice, a koji je bio udaljen tek nešto više od pedesetak metara, već je bila spuštena. Branitelji u kombiju nisu imali nikakve mogućnosti izbjeći izravan pogodak koji je uslijedio odmah nakon toga. Već od prvoga pogotka Ante Vrbat, koji je vozio, i Pejo Glavašević, koji je bio na mjestu suvozača, na mjestu su poginuli.

Detonacija je, zajedno s bočnim vratima, iz kombija izbacila Anđelka Burilu, Željka Hrgovića i Zdenka Bikija, što im je spasilo živote jer je drugi tenkovski pogodak uslijedio odmah nakon toga. Nakon pogibije Ante Vrbata i Peje Glavaševića, tijekom duge i žestoke borbe koja je trajala nekoliko dana, pristup njihovim tijelima nije bio moguć; tek kada su branitelji Trpinjske ceste uspjeli potisnuti četnike i tzv. JNA, Ante Vrbat i Pejo Glavašević prenijeti su u vukovarsku bolnicu, a potom pokopani.

FOTO: Privatni arhiv

Krvavo Sajmište

Dok je ostatak grada pružao očajnički otpor agresoru, žestokom napadu prema gradskoj četvrti Sajmište, pridružili su se i tenkovi i pješadija koju su najvećim dijelom činile srpske paravojne formacije te domaći, pobunjeni Srbi sa svojih položaja između sela Negoslavci i Petrovaca.
Jedan dio Sajmišta branile su postrojbe koje će kasnije biti integrirane u 204. vukovarsku brigadu, a dio Sajmišta između petrovačkog i negoslavačkog puta, branili su pripadnici 4. bojne 3. brigade ZNG-e, pod zapovjedništvom Ivice Arbanasa. Bokove prema Petrovoj Gori i s druge strane, prema tadašnjoj kasarni, čuvali su branitelji pod zapovjedništvom Petra Kačića i Josipa Tomašića Ose. 

Iako su bili malobrojniji i slabo naoružani, branitelji su pružali žestok otpor, no nakon nekog vremena, pod silinom napada, bili su prinuđeni na povlačenje. Neprijateljske snage iz Petrovaca spojile su se s onima na Petrovoj gori, a one iz Negoslavaca, s neprijateljima koji su se nalazili u kasarni. Veliki dio branitelja našao se u potpunom okruženju, pa su unatoč pozivima na predaju, kroz minska polja krenuli u proboj između Petrovaca i naselja Petrove Gore, a potom prema Bogdanovcima.

FOTO: Privatni arhiv

Zarobljeni i nemilosrdno pogubljeni pripadnici garde s Opatovca

U gotovo bezizlaznom položaju, u središnjem dijelu između negoslavačkog i petrovačkog puta, ostali su Milan Ostrun, Ivan Janko – Cigo, Stjepan Gajčević - Baja i Stjepan Turkalj, pripadnici 4. bojne 3. gbr. ZNG-e.  Pokušavajući se probiti iz okruženja, puzali su kroz kukuruze, a potom kroz vrtove stigli do kuće na završetku uske ulice koja je izbijala na cestu prema Petrovcima. Ne znajući da je taj dio već pod srpskom kontrolom, u zabludi kako su osobe koje su ugledali branitelji, kobnom pogreškom uputili su se prema kući osamdesetak metara dalje, ispred koje su se, zapravo, nalazile paravojne neprijateljske jedinice.

Lovašanin Slavko Turkalj, jedini od četvorice gardista koji se uspio spasiti, dok su preostala trojica zarobljena, ispričat će detalje njihova zarobljavanja: "U jednom trenutku začuo se povik: 'Diži ruke!'. Uspravio sam se i podigao pogled prema toj grupi. Oni su stajali na verandi i gledali prema nama, a jedan koji je imao bijeli povez oko glave ugledao je u tom trenutku i mene i viknuo: 'I ti, diži ruke, opkoljeni ste!' Bio je to pravi šok, tek tada mi je doprlo do glave da su to četnici... Ivan Janko, Milan i Gajčević su stajali desetak metara dalje od njih, također podignutih ruku. U trenutku mi je jedna misao proletjela kroz glavu: 'Pa, zašto ja stojim, tu?' Gotovo nagonski sam se okrenuo i potrčao prema starom kamionu i zamaknuo iza njega... Sunce je već zašlo, padao je mrak, kad sam se uspio probiti do Dudika, na Mitnici, znao sam da taj dio grada drži hrvatska policija…"

Prilikom zarobljavanja, Milan Ostrun imao je kod sebe motorolu koja mu je oduzeta i to je bilo prvi puta da su pripadnici neprijateljske vojske stupili u neposrednu vezu s braniteljima. Na žalost, iskoristili su je kako bi ispričali surove detalje kako su i na koji način mučili te nakon toga svirepo ubili Ivana Janka vežući ga razapetog za željeznički vagon, a potom pucajući u njega iz tenka. O točnoj sudbini ostalih zarobljenih, Milana Ostruna i Stjepana Gajčevića Baje, nije se odmah znalo, premda je ona bila izvjesna. Svjedoci koji su preko svojih motorola slušali grozne prijetnje što će sve četnici učiniti njihovim suborcima i danas se prisjećaju jezivih krikova koji su se čuli u pozadini: "Tko zna što su im, nesretnicima, radili" – reći će jedan od njih.

FOTO: Privatni arhiv

Marin Šmaholc, povlačio se među zadnjima…

U monografiji 4. bojne 3. gbr ZNG-e, ostat će zapisano: "Dana 14. rujna naše brojčano male snage nisu mogle izdržati. Marin Šmaholc je ostao sa svojom manjom skupinom zadržati neprijateljsko pješaštvo, ali i lijevu i desnu stranu su probili tenkovi, pa se on i suborac Juraj Tadić povlače sami, među zadnjima. Četnici s Petrove Gore i iz vojarne se spajaju i oni ostaju u obruču. Ne znajući da su u okruženju, misleći da naše snage još drže te položaje, užurbano se kreću prema gradu. Uspjeli su doći do pruge blizu ceste u Proleterskoj ulici, prema Vuteksu (danas Ulica Vijeća Europe op.a.). Kad su htjeli pretrčati prugu, zasipa ih rafal i Marin odmah pada. Tadić ga pokušava podići, ali nije pokazivao znakove života. Juraj se vraća nazad, a Marin ostaje na pruzi…"

A Juraj Tadić se prisjetio: "Tog dana, četnici su nam probili obrambenu crtu i ostali smo odsječeni od svojih suboraca. Nas petorica smo ostali u okruženju, Marin Šmaholc, Aleksandar Laba, Veljko Kosić s Krka, zapovjednik jednog voda Damir Romoda i ja. Budući da nam pomoć nije stizala, krenuli smo u proboj, cilj nam je bio Dudik, na Mitnici. Četnici su bili svuda oko nas, čuli smo ih. Nismo poznavali teren i u poljima suncokreta smo izgubili orijentaciju, izgubili se i razišli. Marin i ja smo krenuli uz prugu na koju smo naišli, mislili smo kako idemo prema našima, prema Vuteksu. U jednom trenutku, sumrak je već bio, Marin je prvi izašao iza jedne kuće i odmah pao pokošen rafalom iz puške. Nakon što sam vidio da ne daje znakove života, bacio sam se prema nekoj rupi u kojoj se nalazilo prevrnuto vozilo, a potom kroz četničke redove danima pokušavao probiti do naših položaja.

Rekao je da je u Vukovaru klaonica i oprostio se: Priča o Vjekoslavu Cerovečkom

Krunoslav Šmaholc, Marinov mlađi brat, je rekao: "Moj brat Marin, nažalost, nije bio oženjen, premda je imao curu i planirao se vjenčati, ali prokleti rat je sve snove i želje njegove i svih dobrih momaka koji su bili s njim, uništio preko noći. Ipak, hvala Bogu, pa ima nas koji smo živi još, da ih se možemo sjetiti i ne smijemo ih nikada zaboraviti. Neka im je vječna slava i hvala za sve ono što su učinili za nas".