'Da smo slutili, predaja nikome ne bi pala na pamet…' Priča o Mihajlu Letu

Priča koja bi, da smo Amerikanci ili Srbi bila odavno ispričana i po njoj snimljen barem jedan film, priča je o jedanaest branitelja iz Vinkovaca, iz Mjesne zajednice 'Kolodvor'. Kažem – 'barem jedan', jer pojedinačna sudbina svakoga od njih u Vukovaru 1991. godine, toliko je teška, kompleksna i zanimljiva, da bi se o svakoj mogao napisati roman. Ova je o Mihajlu Letu, nepoznatom heroju, mučki ubijenom na Ovčari.

Mihajlo Let – nepoznati heroj iz Vinkovaca

Mihajlo Let, za obitelj i prijatelje Miro, rođen je dana 25. travnja 1956. godine u Starim Mikanovcima kao jedino dijete Marije rođ. Vignjević i Đure Leta. U Starim Mikanovcima pohađao je osnovnu školu, a potom u tadašnjim Srpskim Moravicama, danas Moravice, srednju Željezničku tehničku školu gdje se školovao za zanimanje – strojovođa. Željkom Gvojić oženio se odmah nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, godine 1975., a ona im je godinu dana kasnije rodila kćerku Maricu te 1979. drugo dijete, sina Josipa. U vrijeme rođenja kćeri, Mihajlo će se nalaziti na odsluženju vojnog roka u bivšoj državi, u Ćupriji, Srbija, a po povratku iz JNA zaposlit će se na JŽ Jugoslavenskoj željeznici. Njegova supruga Željka će ispričati:

"Vjenčali smo se jako mladi i brzo smo dobili djecu, ali Miro je bio divan otac i suprug. Budući da je rano ostao bez roditelja, a bio je jedinac, priklonio se mojoj obitelji koja ga je jako voljela, osobito moja baka. Ona je stanovala u Lici, u selu Kaluđerovac kod Perušića, gdje je Miro obožavao ići, ponajviše zbog ribolova na rijeci Lika. Dok nije ozbiljno ozlijedio nogu, često je rekreativno zaigrao nogomet, a nakon toga, najčešće je uživao igrajući belot s prijateljima. Bio je izuzetno društven, omiljen među prijateljima, skroman, jednostavan, vrijedan, a kao bračni drug, bio je za poželjeti. S obzirom na to da u Vinkovcima nije mogao dobiti posao, pripadao je zagrebačkom osoblju željeznice, pa je na posao i s posla putovao. Kao i svi, Miro je pažljivo pratio događanja nakon demokratskih promjena i osjećao je kako je ratni sukob neizbježan. U Mjesnoj zajednici Kolodvor koja je bila nedaleko od našeg doma u Vinkovcima, uključio se u organizaciju obrane grada. Početkom ljeta, sjećam se, bilo je to dana 28. lipnja ’91., više se nije vraćao za Zagreb, dobio je i nekakvu potvrdu da ostaje u Vinkovcima zbog obrane grada, a potom je, u srpnju, mene i djecu sklonio, prvo u Liku, a potom smo otišli kod njegove tetke u Sloveniju, u Ravne na Koroškem. Tamo smo ga krajem kolovoza posljednji put i vidjeli. Došao nas je posjetiti i nagovijestio da će ići za Vukovar… Puno puta sam razmišljala o tome, kako on to zapravo nije morao, jer je kao strojovođa vlaka imao radnu obavezu…"

Vinkovčani na vukovarskom ratištu

Dana 19. rujna 1991. godine, tadašnji Krizni štab Vinkovci upućuje jedanaest, pripadnika rezervnog sastava Zbora narodne garde iz Mjesne zajednice 'Kolodvor', u ispomoć pri obrani Vukovara i to na sedam dana, nakon kojih im je trebala doći smjena.

Uz zapovjednika te grupe, Vlatka Baloga, rodom iz Đakovačke Satnice, za odlazak u Vukovar dragovoljno se javljaju Krešimir Ratković, Željko Patarić, Josip Perković, Mladen Čupić – Haš, Ivan Senčić, Franjo Bubalo, Goran Sertić, Zlatko Adžić, Damir Kalapati i Mihajlo Let, a u Vukovaru će im se pridružiti i dva Vlatkova brata, Miro i Zvonko Balog.

Po dolasku u Vukovar, Vinkovčani iz MZ Kolodvor, raspoređeni su u Borovo naselje, kao grupa za ispomoć braniteljima na položajima na Domu tehnike i Internatu, ali ih ubrzo šalju na Mitnicu, na položaj poznat kao GRIČ 6. Dana 2. listopada 1991. godine, po povratku s brifinga iz zapovjedništva, uslijed minobacačkog napada gine zapovjednik Vlatko Balog, a Franjo Bubalo koji se tada nalazio s njim biva teško ranjen te ga odvoze u vukovarsku bolnicu.

Točno mjesec dana kasnije, 2. studenoga, ostale Vinkovčane šalju u ispomoć na Sajmište, te ih raspoređuju po različitim punktovima.

Pakao Sajmišta

Iako su i do dana 2. studenoga dragovoljci iz MZ Kolodvor iz Vinkovaca, osim obrane svoga položaja slani na ispomoć u različite dijelove grada, pakao krvavog vukovarskog Sajmišta razdvojio ih je, a onda su, jedan po jedan stradavali. Do sloma obrane grada, svi oni, osim Damira Kalapatija, lakše su ili teže ranjeni, nekoliko njih više puta, no vraćali su se na položaj, ali je činjenica kako su živi dočekali ulazak srbočetnika u bolnicu ili u skloništa u kojima su kao ranjenici bili smješteni.Kao ranjenici, zarobljeni su i pogubljeni na Ovčari – Zvonko Balog, Krešimir Ratković, Željko Patarić, Josip Perković i Mihajlo Let.

Kao ranjenici, zarobljeni su, odvedeni u nepoznatom smjeru i pogubljeni – Mladen Čupić Haš i Ivan Senčić. Njihovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni i dostojno sahranjeni.

Kao ranjenici, zarobljeni su Goran Sertić i Zlatko Adžić te odvedeni u srpske koncentracijske logore.

Miro Balog, kao teški ranjenik zlostavljan je u bolnici, no od sigurne pogibelji spasio ga je pravoslavni svećenik koji je ležao na krevetu pored, a koji se zauzeo za njega, budući da mu je Miro prethodno također spasio život. Milovan Šijaković, poznatiji kao pop Đoko, u bolnicu je dovezen isti dan kada i Miro, amputirana mu je noga, a ispričao je kako je Miro s njim u bolnici dijelio hranu, vodu i cigarete i pomogao mu da preživi. Miro je iz bolnice odveden u Negoslavce, potom Šid i Sremsku Mitrovicu, a nakon nekoliko dana transferiran je u slobodni dio Hrvatske.

Damir Kalapati, jedini od njih, do 17. studenoga 1991. godine kada se uputio u proboj iz Grada u okruženju, nije bio ranjen. U šumi Adica, tek što su se spustili do Vuke, nagazio je na protupješačku minu, pa nije bio u stanju hodati dalje. Ipak, s drugom grupom branitelja koji su također krenuli u proboj, tako ranjen uspijeva doći u blizinu Bogdanovaca, gdje od iscrpljenosti ponovo odustaje, odbija da netko ostane s njim te ponovo ostaje sam. Prikupljajući snagu nekoliko dana, sedam dana kasnije, 24. studenoga 1991. godine, kroz njive i kukuruze uspijeva doći do tzv. Male Bosne u Vinkovcima, na slobodni teritorij.

Franjo Bubalo koji je prilikom pogibije Vlatka Baloga i sam teško ranjen, izašao je s humanitarnim konvojem iz Vukovara. Za vrijeme koje je konvoj bio u Šidu, Franjo Bubalo, zajedno s drugim teškim ranjenicima, izveden je iz kamiona i fizički zlostavljan. Pa ipak, unatoč teškim ranama, preživio je. Preživio je i između dva zavoja na nozi, uz vozačku dozvolu i prerezan vjenčani prsten iznio i fotografski film s kojega razvijene fotografije svjedoci su vremena i dragocjena uspomena obiteljima onih koji, na žalost, nisu preživjeli.

Da smo slutili, predaja nikome ne bi pala na pamet…

U stripu Vukovar: HAš, strip crtač i istražitelj Nenad Barinić, prema svjedočenjima i dostupnim podacima pokušao je rekonstruirati ratni put ove hrabre skupine Vinkovčana, pa je tako zabilježeno da su po dolasku na Sajmište 2. studenoga 1991. podijeljeni u dvije grupe, a Mihajlo Let je raspoređen s Goranom Sertićem, Damirom Kalapatijem, Zlatkom Adžićem i Željkom Patarićem te su usmjereni na položaj u Voćarskoj ulici, prema kraju tadašnje Ulice Ivana Gorana Kovačića. Tamo su još jednom podijeljeni, pa Mihajlo ostaje s Adžićem i Patarićem u kući nasuprot obilaznice Vukovar-Bogdanovci, a Kalapati i Sertić u kući nedaleko od njih. U satima koji će uslijediti vodit će se očajničke bitke, a dva dana kasnije, 4. studenoga '91. tijekom minobacačkog napada, Mihajlo Let bit će teško ozlijeđen i prenesen u vukovarsku bolnicu.

Goran Sertić ispričat će: "Mi smo bili jedna složna, kompaktna grupa i svi smo bili dosta ozbiljni i povučeni, a takav je bio i Mihajlo Let. Izuzetno dobar čovjek, ali šutljiv, nešto stariji od nas i vrlo ozbiljan. I sam je imao djecu, vjerojatno je zato bio još osjetljiviji na djecu u skloništima, pa je često, prigodom nabavke hrane, u razne podrume i skloništa nosio djeci čokolade ili bombone koje bi pronašao. U bivšoj je vojsci bio u artiljeriji i on nas je, još dok smo bili na prvom položaju, naučio da prema zvuku projektila odredimo čime nas gađaju i u kojem smjeru projektil leti. Kuća u kojoj je ranjen na Sajmištu bila je na takvom mjestu da je četnicima bila neprekidno na udaru. Neprestano su je gađali različitim projektilima, od tromblona do minobacača. Taj dan kad mu je kičma teško ozlijeđena uslijed detonacije, bio je pakao. Četnici i JNA su već uzimali ulicu po ulicu i sve je bilo samo pitanje vremena… Živjeli smo dan po dan, sat po sat… Moram reći da nitko od nas nije ni slutio što ćemo sve vidjeti, doživjeti, s čim ćemo se sve suočiti… Nitko nije mogao slutiti takve zločine i monstruoznosti, jer da jesmo, predaja nikome ne bi pala na pamet…

Budite dobri i čuvajte mamu…

Željka Let s tugom će se prisjetiti: "Dok je Miro bio u Vukovaru, nismo imali nikakvih vijesti o njemu. Pratili smo vijesti, strahovali, molili se, to je sve što smo mogli. A onda, dana 1. studenoga, na Sve svete, sin Josip i ja smo otišli na đačku misu, kći je ostala sama, kad je zazvonio telefon… Bio je to Miro… Poslije mi je rekla kako joj se činilo da tata teško priča, da mu je glas stisnut, kao da ga boli… Možda ga je boljelo nešto, ali sigurna sam da je bio potresen kad je čuo njen glas… Tko zna koliko se puta zapitao hoće li nas ikada više čuti, vidjeti… Kći mi je rekla da je onda ona počela plakati, a da je on samo još rekao da budu dobri i da me čuvaju… Onda se veza prekinula…"

Nakon sloma obrane Vukovara i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Mihajlo Let zarobljen je, te s ostalim ranjenicima i civilima sproveden na stratište Ovčara gdje je nakon zlostavljanja mučki ubijen i zakopan u masovnoj grobnici. Posmrtni ostaci Mihajla Leta identificirani su u ožujku 2000. godine te mjesec dana kasnije, 26. travnja 2000., kremirani u krematoriju na Mirogoju nakon čega je urna s njegovim pepelom položena u obiteljsku grobnicu.

Željka Senčić: "Kad je Vukovar pao, čekali smo, strahovali, ali se i nadali. Odlazila sam u Crveni križ, pisala, raspitivala se, nikada nije bilo nikakvog odgovora. Hodala sam svuda s njegovom fotografijom, pa mi je jednom, u hotelu Astoria u Zagrebu, sjećam se dobro - gospođa se zvala Anđelka Ren, rekla kako se Mira sjeća po slici, da im je često donosio u sklonište za djecu slatkiše ako bi nešto pronašli po trgovinama… I da je čula da je na njega pao neki zid i teško ga ozlijedio… To je sve što sam tako saznala… Nakon ekshumacije, identificiran je DNA metodom, a pri identifikaciji pokazali su mi samo jedan plastični upaljač i dio tkanine, odnosno, komadić pulovera, ali te stvari nisam mogla prepoznati kao njegove…"
Mihajlov sin Josip, ispričat će: "Te ’91. ja sam bio dijete, a mama je nastojala da koliko toliko ni sestra, koja je bila nešto starija i puno toga je više razumjela, ne osjetimo da je rat i da nema tate… Međutim, postajalo je sve teže… Ipak,tada su nas tješile neke priče kako su se mnogi ljudi pojavljivali godinama nakon Drugog svjetskog rata… Tata mi nedostaje svaki dan, danas isto kao i prvoga, vrijeme nije ništa pomoglo… Nikada na nas nije povisio ton ili podigao ruku, s nama bi bio zaigran, sjećam se kako sam s njim 'pio' prvu pivu, znate kako je to s djecom, pjena, prve uspomene, vodio me na ribičiju, kod sebe u vlak, da s njim 'vozim'… Bio je sjajan partner i veliki oslonac našoj majci koja je, kao i mnoge druge žene, silom prilika svojoj djeci postala i otac i mati…"

Kad je nakon sloma obrane grada kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj ratnoj bolnici te sproveden na stratište Ovčara gdje je bez milosti pogubljen, Mihajlo Let imao je trideset i pet godina.
                                                                                                                                                                    Mihajlo, nismo te zaboravili.