A da pokušate ljude potaknuti da rade nešto drugo, a ne da ih pokušavate spriječiti da se bave turizmom?

Treba li slaviti ili tugovati? Ni jedno ni drugo.

Treba tu priču sagledati iz drugog kuta. Onog o nesposobnosti ili pak potpunoj nezainteresiranosti političara u Hrvatskoj koji za vrlo pristojne plaće rade neki javni posao.

Krenimo redom. Centralna je vlast gradovima i općinama omogućila da odrede porez po turističkom krevetu u iznosu od 150 do 1500 kuna, dok prije zakonskih izmjena porez nije mogao biti veći od 300 kuna.

Centralna je vlast lokalnim vlastima dala alat za upravljanje turističkom ponudom na svom prostoru.

Povećanjem poreza smanjuje se profit iznajmljivača ili se utječe na rast cijene smještaja koja ne može rasti samo zbog većeg poreza, nego je za rast cijene potrebna i ulaganje u veću kvalitetu, a opet sve ovisi i o konkurenciji na tržištu. Isto tako, veći porez iznajmljivački biznis može učiniti manje privlačnim pa se računalo da bi broj iznajmljivača trebao pasti ili bi njihove cijene trebale rasti ili bi oni lokalnoj jedinici dali više, a zaradili za sebe manje.

Sve to na teoretskoj osnovi sjajno zvuči. Povećanju poreza jako su se nadali vlasnici hotela, hostela i ostalih vrsta smještaja iz te kategorije jer zbog privatnih iznajmljivača njihove cijene kojima moraju pokrivati svoje značajno veće troškove prema državi jednostavno nisu konkurentne. Centralna je vlast dakle htjela smanjiti pritisak broja turista na neke gradske jezgre, uzeti više novca privatnim iznajmljivačima jer je to djelatnost koja je objektivno najmanje oporezovana u odnosu na mnoge druge i ispuniti lobističku želju turističke industrije da im suzbijanjem privatnih iznajmljivača omogući vlastiti bolji prolazak na tržištu, iako ipak nije riječ o istom profilu gostiju.

No ništa se od željenih učinaka nije dogodilo. Osim što su u centru Dubrovnika podigli porez na polovicu maksimalno dopuštenog iznosa. Dubrovnik, naime, zaista ima problem s time da bi ga turisti mogli srušiti hodanjem po njemu, isto kao što možemo karikirati da bi količina turista koja hoda Venecijom zaista mogla pridonijeti konačnom potonuću toga talijanskog grada.

Zašto je porez malim iznajmljivačima unatoč snažnim lobističkim pritiscima sa svih strana ipak ostao praktično jednak diljem zemlje?

Obrazložimo to po ciljevima koji su se htjeli postići omogućavanjem većeg poreza.

Smanjiti broj privatnih apartmana, a time i broj turista. Očito taj problem kao gorući doživljavaju samo u Dubrovniku. I veći porez neće riješiti problem. Najezda turista će ostati ista, jer cijena može rasti.

Cilj je potom bio ispraviti "nepravdu" i podići poreze koji su najmanji u odnosu na oporezovanost drugih poslovnih branši. Možda su druge poslovne branše previše oporezovane pa se nepravda može popravljati smanjivanjem poreznog opterećenja i opterećenja ostalim nametima drugih poslovnih branši? Pomoći hotelskoj industriji da bude konkurentnija bio je treći, neizrečeni cilj. I tu je odgovor isti, smanjite im namete i lakše će disati.

Treba gledati kako ljude motivirati, a ne demotivirati

Prije nego krenemo u smjeru koji će raspravu dovesti do one točke u kojoj se svi slažemo kako je turizam u odnosu na sve drugo u Hrvatskoj prevelik, kako je oslanjanje na njega opasno i kako ljude treba demotivirati od što većeg uplovljavanja u turistički biznis.

Povećanje poreza turističkim iznajmljivačima se opet pojavi kao dobra ideja. I to je opet pogrešno. Zašto? Zato što političari imaju svoje pozicije da bi s njih upravljali strateškim razvojem. Pa umjesto da demotiviramo ljude da se bave iznajmljivanjem kuća i apartmana turistima možda bi ih mogli motivirati da rade nešto drugo? Što? E ne znam, to je posao za one koji promišljaju strateški razvoj zemlje, grada, općine ili sela.

Jednostavno je – treba gledati kako ljude na nešto motivirati, a ne kako ih demotivirati.

Ali kad netko, poput hrvatskih političara, ne misli o onome što radi, onda mu rezultat bude ili neuspješan ili paradoksalan. U ovom slučaju je s pozicije centralne vlasti neuspješan.

Gradovi i općine nisu podigli poreze malim iznajmljivačima na svojem terenu. To nije čudno u zemlji u kojoj "samo turizam ide". U jednom je dijelu i paradoksalan. Recimo da su podigli porez po turističkom krevetu umirovljenici koja ima stan pa ga iznajmljuje turistima jer joj je mirovina mala, mogli bi joj, ako se pobuni, reći da joj je Vlada omogućila da se zaposli na četiri sata u lokalnom marketu ako joj mirovina nije dovoljna. Zašto bi profitabilno čistila vlastiti apartman kad trgovačkom lancu može biti jeftinija radna snaga?

Na davanje mogućnosti da se malim iznajmljivačima podigne porez uloženo je puno truda i energije. Rezultat je nikakav. Ni dobar, ni loš ni zao. Gdje ste bili? Nigdje. Što ste radili? Ništa. Svi ciljevi ostaju neostvareni.