Da je ministar Beroš kojim slučajem nazvao hitnu, bi li dobio odgovor 'pišajte u lonac'?

Ne dižite hajku na novinare i novinske kuće, mogli bi zavapiti novinski djelatnici svaki put kad ih se naziva "dnovinarima", optužuje za spekulacije ili senzacionalizam. Ali onda nitko ne osjeća nikakvu dužnost da se zapita u kojim uvjetima rade oni koji izvještavaju i uz to bore se s padom pretplate, financijskom ovisnošću, niskim plaćama, ali i činjenicom da žive od klikbejta, a klikove ne radimo mi, već uz dužno poštovanje, čitatelji.

U onom trenutku kada je izgledno da je zbog nečije šeprtljavosti, traljavosti ili nedostatka znanja, a možda i emocionalne inteligencije, otišao jedan novinar, činjenica jest da će njegov medij, a onda i ostale medijske kuće uprti oči u institucije i tražiti odgovore. Međutim, kao i u slučaju pada drona, kada su neki protagonisti radili paniku, drugi sve relativizirali, a treći pokušavali umiriti situaciju, i sada su se, tek par dana nakon Matijanićeve smrti pojavile kontradiktorne izjave, i one su te koje izazivaju pomutnju, a ne novinari koji o tome pišu ili šalju upite. Dodamo li tome nisko povjerenje građana u institucije, pa tako i u one zdravstvene, šture službene informacije koje se svode na to da se pričeka kraj istrage, jednostavno nisu dovoljne. 

Bi li Beroš dobio odgovor 'pišajte u lonac'?

Nije Matijanić jedini kojemu se dogodilo da su ga odjebali iz hitne, bolnice, doma zdravlja itd. Takav broj u Hrvatskoj je, složit ćemo se, sigurno poveći, ali riječ je o običnim građanima: nit su novinari, nit su direktori, a niti političari. I upravo tu dolazimo do biti problema. Da je kojim slučajem ministar zdravstva Vili Beroš nazvao bilo koju zdravstvenu instituciju, pitanje koje se nameće samo od sebe je bi li im on morao dokazivati da je imunokompromitiran i bi li mu u konačnici na njegovo 'teško se krećem' dobio odgovor 'pišajte u lonac'?

"Kada zatrebaš hitnu medicinsku pomoć, onda ih moraš uvjeravati da ti je potrebna i, uostalom, žurna. Pa onda dođu i kažu da je u bolnici kaos i da je gospođi bolje da je doma (nakon hipoglikemijskog napada, uz poremećene vrijednosti šećera, strašnu vrtoglavicu i kontinuirano povraćanje te težak potres mozga?). Jer znate, korona je...", pisali smo o jednom primjeru rada medicinskih djelatnika "na koje ne treba činiti pritisak i raditi nad njima hajku", u tekstu objavljenom u travnju prošle godine.

U punoj snazi manifestirale su se tada posljedice epidemije u vidu napregnutosti bolnica pacijentima oboljelima od Covida, kada smo svakodnevno slušali da se liječnika ne može dobiti na telefon, da se s nekima komunicira preko prozora u domovima zdravlja, a svakodnevno su se mnogi žalili da ne mogu doći do svojih terapija. 

Podatak s kojim se može poigrati samo naša 'huškačka' mašta

Sada nema delte, sada je omikron. Međutim, boljka našeg zdravstvenog sustava je ostala ista - nema tko raditi i, s obzirom na to da u Hrvatskoj malo nema lijeka za sprečavanje težih oblika Covida, pa malo ima, pa se povremena nema ni s čim raditi, a sve je izglednije da će nas za 15 godina liječiti - tko? Da ne spominjem da je brojka umrlih od Covida ili s Covidom neki dan iznosila 19. Bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti u kojim uvjetima i uz kakvo liječenje su umrli i tko od njih nije na vrijeme stigao u bolnicu, ali to je podatak s kojim se jedino može poigrati naša "hušačka" mašta.

"Ispostava Split raspolaže s tri tima s liječnikom i jednim timom s dva tehničara. S tim pokrivamo oko 200.000 stanovnika , plus ako uračunamo turiste i dnevne migracije ljudi, taj broj timova skrbi za preko 500.000 ljudi. Mogu li sve stići? Mogu li biti koncentrirani 12 sati svaki sekund? Zaslužuju li ti djelatnici koji nekad prvi obrok u danu pojedu u pet popodne biti izloženi napadima kako pojedinih medija i novinara, do stanovništva RH?", stoji na Facebook stranici Hitna uživo 194.

Ne, ne mogu sve stići. Ali razliku između loših uvjeta rada i lošeg ponašanja medicinskog osoblja prema pacijentima ne može opravdati niti loša plaća, ni nedostatak radne snage, niti loše vođenje zdravstvenog sustava. Jer, nije samo u zdravstvu loša situacija. Kontrolori leta godinama imaju za direktora čovjeka koji ih, prema njihovim tvrdnjama, sustavno šikanira, pa avioni ne padaju s neba. Vatrogasci cijelu sezonu riskiraju svoje vlastite živote gaseći požare diljem usijane lijepe naše, pa oni vjerojatno ne idu jesti kada se požar opasno približi kućama. Hoćemo o HGSS-u koji dobrovoljno spašavaju turiste iz olujnog mora i traže ih po nepreglednim planinama? 

Slično kao i u slučaju Čavajda, koji nije prvi put iznjedrio na vidjelo ophođenje bolnica prema trudnicama, i tu ne mislim samo na pitanje abortusa, već i kiretaže, pregleda, samog trenutka poroda..., i slučaj Matijanić je ponovno na vidjelo iznio ne samo najveću boljku zdravstvenog sustava s kojom se ni u jednom trenutku 2020. godine ustoličen ministar Beroš nije pozabavio, već i činjenicom da neki zdravstveni djelatnici jednostavno nemaju ili su je izgubili, a možda je nikada nisu ni imali, empatije prema onima koji traže i/ili trebaju medicinsku pomoć. 

Kada bismo nemar u zdravstvu usporedili s nemarom bilo gdje drugdje...

Imamo mi heroja u zdravstvu. Neki od njih šute i jednostavno rade svoj posao ne tražeći svjetla pozornice, dok drugi svakodnevno upozoravaju na loše stanje u sustavu. Oni znaju da moraju odraditi smjenu s jednim kolima hitne pomoći, znaju da neće stati s radom do jutra, a pritom se suočavaju sa sustavom koji im zbog isticanja svojih mana vrlo vjerojatno prijeti. Vjerujem da je unatoč svemu ovo najčešća percepcija javnosti kada govorimo o radu zdravstvenih djelatnika. Ipak, postoji značajna razlika koja se nekako izgubila iz fokusa kada je riječ o nemaru u zdravstvenom sustavu i kada bismo taj isti išli uspoređivati s nemarom u radu drugdje - ako vas taj dan zajebavaju na šalteru bilo koje institucije, posljedica njihovog nerada, loše procjene ili nećeg trećeg, ne može biti smrt. 

Podsjetit ću na situaciju kada je rukometašica Umaga Katarina Raspudić nezgodno pala na leđa u 55. minuti utakmice posljednjega prvenstvenog kola protiv Lokomotive u Zagrebu, te prema svjedočanstvima njezinih suigračica, udarila glavom i nije se pomaknula, a hitnu su čekali skoro sat vremena. Tada su na istoj stranici Hitna uživo 194 ponudili tri objašnjenja:

"Prvo i osnovno, takvi događaji zahtijevaju prisutstvo tima Hitne pomoći. Međutim, radi uštede novca klubovi prijave da imaju svog liječnika i ne traže tim Hitne (ovo je huškanje?, op. a.). To je prva greška.

Klupski liječnik MORA biti sposoban pristupiti eventualnoj reanimaciji na terenu (pogledati slučaj Eriksen na svjetskom prvenstvu u nogometu), također klupski liječnik MORA biti sposoban i znati postupiti po pravilima struke kod sumnje na ozljedu glave i/ili kralježnice. Očito je da klupski liječnik NIJE educiran za to (optužba?, op. a).

To je druga greška i propust.

I treće najvažnije, ekipe hitne u Zagrebu su moguće sve bile zauzete i na intervencijama te je poslan prvi tim koji se oslobodio".

Hrvatski Batman i Frankenstein

Da budem bezobrazna do kraja, jesu li nesretni Poljaci imali vremena čekati nakon stravičnog slijetanja autobusa da onaj tko zove hitnu odgovara na pitanja poput "jesu li putnici pri svijesti" i "mogu li disati"? Je li se tada čekalo da se na A4 pošalje "prvi tim koji se oslobodio"? 

Ili, da se vratimo na još primjera iz prošlosti: je li predsjednik Sabora Gordan Jandroković objašnjavao dispečeru na telefonu da otežano diše pa mu je ovaj odgovorio da se javi nakon pet dana ako i dalje bude imao temperaturu? Treba li nam objašnjenje kada ispred bilo koje bolnice nastane kolaps i policija zatvori cestu, da bi nakon par trenutaka tuda prošlo neko blindirano vozilo? Cijepljenje preko reda? 

Relativno nedavno je državnička luda, u nizu svojih pretencioznih izjava, sasula novu paljbu na svog "Robina". Naime, naš Batman u vrhu vlasti osjetio je potrebu s javnosti podijeliti i svoje loše iskustvo kada mu je "trebala" pomoć liječnika jer nije znao zamotati prst nakon što se porezao. Iako je javnost ostala uskraćena za informaciju kako se naš duhovni prosvjetitelj porezao, predsjednik je samo istaknuo da se to dogodilo dok je bio na odmoru (iako je relativno nedavno izjavio da na ljetovanju nije bio od 2007.) te da nije dobio liječničku pomoć. Dodaje da se sam "zamotavao, odmotavao, izgledao kao Frankenstein". 

A kao Frankenstein nam izgledaju svi oni koji na pitanje "trebam li doći u bolnicu?", ne slušajući uopće o čemu se radi, bez da se potrude zaključiti koje su to nijanse koje razlikuju one kojima bolnica ne treba, od onih koji bi bez hospitalizacije mogli umrijeti, a to im je posao, odgovore 'ne'. Znamo da kad netko izgubi živce i krene prijetiti, ili ne daj Bože da napravi incident, za to imamo ime i prezime i vrstu kaznenog djela. Ali kada netko tko je tražio pomoć, a nije je dobio, umre, kako se to zove? Istraga je u tijeku.

*Ovaj tekst, kao i bezbroj drugih napisanih povodom smrti Vladimira Matijanića, ne predstavljaju hajku, već su ogledalo društva s jedne strane, a s druge, još jedan pokušaj u nizu da se ukaže na to da su u tom istom društvu promjene neophodne.