Da je Zoran Milanović vladao 1990. nikada ne bismo dobili rat

Nesposobnost za kohabitaciju postaje velik problem premijeru Zoranu Milanoviću. U povijesti moderne hrvatske države, komunikacijski jaz uspijevali su premostiti brojni neistomišljenici. Tuđman i Račan, Mesić i Sanader, Kosor i Josipović. O Milanovićevom nedostatku osjećaja za razgovorom i konsenzusom piše analitičar Davor Gjenero.

Temeljni posao političara je komunikacija. Pretpostavlja se da političari neprestano međusobno komuniciraju, a jedina legitimna granica komunikacije je pripadanje ili nepripadanje „ustavnom luku“, dakle, normalno je da političari iz demokratskih parlamentarnih stranaka međusobno raspravljaju i usklađuju interese, a da se iz dijaloga isključuje one koji ne priznaju temeljna demokratska pravila i koji su usmjereni na razaranje demokratskog poretka.

Dijalog političara odvija se javno, ali i iza kulisa. U Hrvatskoj je dio tradicije da se ključni političari vlasti i opozicije dogovaraju o važnim potezima i najvažnijim politikama od nacionalnog interesa, čak i onda kad su odnosi parlamentarne većine i opozicije izrazito zategnuti. Komunicirali su i predsjednik Tuđman i Ivica Račan, i premijer Račan i Ivo Sanader, pa onda i premijer Sanader i Ivica Račan. Hrvatska je zato u najteže ratno vrijeme bila sposobna formirati koncentracijsku vladu i postići nacionalno jedinstvo, a u vrijeme pristupnih pregovora s EU formirati Nacionalni odbor za praćenje pregovora o pristupanju RH Europskoj uniji. Premda nema pretjerano dugo iskustvo višestranačja i demokratskog parlamentarizma, Hrvatska ima iskustva s kohabitacijama. U kohabitaciji su živjeli predsjednik Stjepan Mesić i Sanaderova vlada. Obojica su i kao osobe i kao političari bili vrlo pragmatični. Potom su, bez posebnih napetosti kohabitirali i predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor. Međutim, Zoran Milanović očito nije spreman za kohabitaciju. Njegova izjava "Vladi 99 posto, a predsjednici 1 posto" najbolje zrcali njegov pogled na politički život u kohabitaciji.

Krhke reformske kapacitete zemlje najlakše je blokirati uspostavljanjem sistemskih i izvansistemskih veto snaga, a utjecaj tih snaga moguće je ograničiti samo temeljnim razumijevanjem vlasti i opozicije. Pogodbeni scenariji, suradnja umjerene vlasti i umjerene opozicije, obično su garant postepenoga, ali sigurnoga, društvenog razvitka.

Insistiranjem na društvenom dijalogu, na komunikaciji ključnih lidera vlasti i opozicije, utječe se na ublažavanje radikalizma u društvu. Ako netko od aktera djeluje prema obrascu „mi – oni“, odnosno „prijatelj – neprijatelj“, taj nije sposoban niti predlagati, niti prihvatiti komunikaciju s „drugom stranom“. U parlamentarnim porecima i opozicija je dio političkog sustava, ona je „opozicija Njegova veličanstva“ (suverena, dakle, političkog naroda) i u sustavu ima vrlo važnu ulogu, tek nešto manju od uloge izvršne vlasti.