Crveni fašizam u Rijeci, bestijalni antituđmanizam u Zagrebu i neobični rat imovinskim karticama

Krenimo od riječkog ludila gdje ni voditelj nije smio biti uobičajen za ovakve spektakle pa je voditelj morao biti transvestit, makar s naglašenim voditeljskim neiskustvom, a čak ni opera "Nikola Šubić Zrinjski" nije smjela pratiti originalni tekst te su riječi "U boj, u boj" mijenjanje s "U mir, u mir"! E, to je ta ambicija da se pod svaku cijenu bude drugačiji, "alternativniji" čak i kad to može značiti biti gluplji, neduhovitiji, nakazan u najgorem smislu te riječi, pa premda misliš da upravo stvaraš originalnu umjetnost, zapravo si miljama daleko od bilo kakve, a najdalje od velike umjetnosti!

Ali, to je glavni, zapravo najiritantniji refren ljevice: biti drugačiji pod svaku cijenu! Nema veze što ne valja, samo nek' je drugačije! Kao da činjenica da si drugačiji bilo što govori o kvaliteti tog drugog, novog, drugačijeg! Ne moraš biti kvalitetan, dovoljno da si drugačiji, to je mantra! Tako je uostalom i izgledao izravni prijenos iz ludnice, kako bi bilo najplastičnije komentirati veliki riječki performans! Viktor Žmegač je svojedobno, nakon jednog intervjua, samozatajan kakav već jest, kroz zube procijedio: "Znate, najgore mi je kad ovdje gledam neke predstave ili performanse kao našu novost i originalnost, a to sam prije 15 ili čak 20 godina gledao u Berlinu, Milanu ili Parizu". I to je prva stručnija ocjena koju valja dati o velikom otvaranju riječkog spektakla koji uvodi Rijeku u europski grad kulture iduće godine.

U prvom redu, sve što je tamo izvedeno svijet je već vidio, odnosno gleda barem 20 godina. Tako da niti smo bili originalni, niti smo bili intrigantni, najmanje alternativni. Toliko o oduševljenosti i "nastupu koji ide u korak s europskim umjetničkim stremljenjima", kako se izvolio izraziti jedan znameniti uglednik. Žurim reći da je opći neorganizirani kaos koji je uistinu netalentirano postavljen, najviše upadao u oči samim gledateljima u Rijeci. Naime, mi smo zahvaljujući enormnom naporu HTV-a čiji je prijenos iz Rijeke koštao gotovo dva milijuna kuna i za čije potrebe je kao rijetko kad angažirano čak 30 kamera, još i mogli steći donekle kompletan uvid u ono što je pjesnik htio reći, ali ljudi koji su bili u prvim redovima pričaju da je to uživo izgledalo kao histerično haluciniranje, jer se uopće nije mogao uhvatiti "kompletni" dojam s obzirom na lokaciju i razbacane izvoditelje.

Uz to, plesna koreografija koja je dobila zamjetan prostor, bila je posve amaterska, tvrde mi tri eksperta za to područje koje domobranski ne žele javno nastupiti. Kazališni pak performans u ovom spektaklu doista je izgledao kao izravni psihodelični prijenos iz ludnice! Ali to se u atmosferi kulturnog crvenog fašizma koji je kod nas dominantan ne smije na glas reći! Zato u medijima imamo samo panegirike o Rijeci ili eventualno kritike do razine "nisam osobiti ljubitelj takve umjetnosti". Ne dalje! Jer, batina je već u zraku! Prikaz Rijeke i riječke prošlosti je bio izazovan posao i kao takav idejno dakle hvale vrijedan, ali njega je pak uništila ideologija. Riječka povijest je po ovom spektaklu završila s "Bella ciao", što će reći da Domovinskog rata za njih nije bilo i da 200 poginulih i 700 ranjenih Riječana kao riječki ceh sudjelovanja u Domovinskom ratu nije vrijedan spomena.

Niti je stvaranje hrvatske države iz riječke perspektive bilo kakav, najmanje relevantan povijesni događaj! Ne, samo i isključivo "Bella ciao"! Pjevati nakon Domovinskog rata kao isključivi riječki ideološki hit "E questo e il fiore del partigiano, morto per la liberta", dakle u slobodnom prijevodu "to je cvijet partizana koji je umro za slobodu", a niti jednu riječ ne posvetiti Riječanima koji su 1991. umrli za slobodu, ni jednu jedinu strofu ne otpjevati tim herojima, to znači držati u Rijeci mrtvu stražu Titovoj partizanskoj Jugoslaviji! Jer, ako se pjeva o slobodi, puna sloboda iz hrvatske perspektive je stigla tek devedesetih! Ali, očito ne za Vojka Obersnela i one koji su nam priuštili ovu predstavu!

S druge strane govoriti o Rijeci kao o "luci različitosti", a da od luke, mora i morske poetike imate tek dva usputna kafića, uistinu je mimo pameti. Govoriti pak o Rijeci i njenoj povijesti, a ovako bestijalno preskočiti Trsat, Crkvu i trsatsko svetište koje svake godine pohodi više Riječana, negoli je stiglo na ovu predstavu, e to je već nešto drugo. To je dio zakletve iz Srba! To je crveni fašizam! Jer crkva u Rijeci i na Kvarneru nije ništa drugo negoli samo srce očuvanog hrvatstva iste te Rijeke i Kvarnera i ne posvetiti jednu jedinu scenu toj gromadi riječke povijesti nije ništa drugo negoli nepatvoreni crveni fašizam. Jer, kako da sve te antife koje počivaju na udrugama poput "Nisam vjernik" sada prikažu istinitu riječku povijest? Kako biti istinoljubiv i u isto vrijeme revan i pravovjeran antifa? Nikako! Podmetnimo i ovdje Crkvi nogu!

Ne može inauguracija hrvatskog predsjednika izgledati kao ladanjski izlet na Brezovicu 1941.

Ovih dana smo doznali i kako će izgledati inauguracija Zorana Milanovića. Bez javnosti, ne samo bez pompe nego čak i bez diplomata, kao da predsjednik države i diplomati akreditirani u Hrvatskoj nemaju jedni s drugim baš nikakve veze! Po onome što je dostupno, na inauguraciji će biti Milanovićeva mama i još 38 osoba, sve skupa će trajati jedva sat vremena, a osim diplomatima, čak je i predstavnicima Crkve zabranjen dolazak! Pantovčak jest brežuljak i Milanović i Orsat Miljenić jesu pristaše bivše komunističke partije, ali ovo nije Brezovica, niti je ovo 1941.! Ne može inauguracija hrvatskog predsjednika izgledati kao ladanjski izlet na Brezovicu 1941. kako posprdno, ali povijesno autentično, Hasanbegović tretira 22. lipnja 1941. u Hrvatskoj!

Naime, ne može inauguracija hrvatskog predsjednika izgledati kao da je ovo ilegalna država! To čak i Josipović razumije! Ali ne i drčni Milanović! Dakle, predsjednika hrvatske države bira kompletan hrvatski narod i već stoga sve skupa ne može izgledati kao poluilegalni skup koji ne smije trajati više od 60 minuta! Taj skup ne smije biti zatvoren za javnost jer Milanovića nije biralo društvo odabranih, nego kompletan narod. Barem formalno! Stoga već i metaforički inauguracija mora biti na javnom otvorenom prostoru dostupna sirotinji koja ga je i izabrala! A kako je 90 posto Hrvata deklarirano kao katolički vjernici, ostatak kao pravoslavni, muslimanski i drugi vjernici, s minimalnim brojem deklariranih ateista, zabrana dolaska vjerskih velikodostojnika na inauguraciju hrvatskog predsjednika je skandal sam po sebi. Posljednji put je tako valjda inauguriran Vladimir Bakarić!

Dakle, Zoran Milanović ima pravo promijeniti politiku svoje prethodnice, ima pravo mijenjati i neke uzuse, ali nema pravo kršiti zakon i ovako vrijeđati birače! Uostalom nije ga izabralo milijuna ateista! Kad pak govorim o kršenju zakona, Milanović kao i Josipović u tom tihom prijeziru Tuđmana ignoriraju predsjedničku lentu nota bene i zakon o lenti. Je li lenta deplasirana? Možda i je, ali je zakonska norma! Norma koju valja poštivati. Tradicija koju ne bi bilo loše sačuvati. Što je loše u predsjedničkoj lenti? Ništa, osim što se njenim ignoriranjem ruši još jedna letva jedva skrpane Tuđmanove skele hrvatske države! Pa profesor s Pravnog fakulteta Ivo Josipović je rekao da nije stavio lentu na svojoj inauguraciji jer da se "izobičajilo" nositi lentu. A "izobičajilo" se samo to da lentu nije nosio Stipe Mesić! Kršeći pri tom zakon! Deset godina ju je nosio jedan predsjednik, deset godina nije drugi. Kako je onda moglo doći do "izobičajenja" koje traži permanentnu višedesetljetnu praksu? Nikako! Drugovi su rekli nećemo i gotovo! Dakle, najavljena poluilegalna inauguracija koja će po svemu sudeći srušiti svjetski rekord u brzini primopredaje nije drugo negoli izrugivanje Tuđmanu, hrvatskoj državi i samim biračima. Taj je potez jedino u skladu s najupečatljivijom Milanovićem rečenicom o Hrvatskoj kao slučajnoj državi!

Tko ne može ispuniti imovinsku karticu, ne bi smio imati ni vozačku!

I treći važan događaj koji trese Hrvatsku su imovinske kartice ministara. Premijer je izračunao da se u javnosti pojavljuju imovinske kartice točno onih ministara koji njega javno podržavaju u unutarstranačkim izborima i kad pogledate statistiku, analiza se pokazuje točnom. No, žurim reći da je fascinantno da pet, deset ili ne znam koliko ministara nije u stanju ispuniti imovinsku karticu. Tko nije kadar ispuniti imovinsku karticu taj ne bi smio imati vozačku dozvolu, a kamoli biti ministar! Neshvatljivo je primjerice da ministar Krstičević citira u javnosti cifru po kojoj je kupio nekretninu da bi u kartici u rubrici procjene vrijednosti naveo drugu brojku! Dakle, nema dvojbe da tu ima svega. Mislim da lopove nećemo naći kod onih koji nisu prijavili vrt u imovinu, jer svi znamo da pravi lopovi novac odnose van, imovinu vode na druga imena i ne rade ovakve idiotske greške. Dakle, ako tražimo lopove, to zacijelo nisu ljudi koji su sakrili 40 kvadrata vrta. Premda ih ne opravdavam.

Kad vidite da je Radimir Čačić naveo da u Dubrovniku ima kuću koju je procijenio na 1142 eura po kvadrata, a danas u Dubrovniku ispod pet tisuća eura ne možete kupiti kvadratni metar niti šupe u Starom gradu, onda je jasno da svi neprijavljeni vrtovi svih današnjih ministara stanu na prvu etažu Čačićeve zapuštene kuće na Stradunu. Čačićeva kuća u Dubrovniku od 70 kvadrata stoji danas barem 350 tisuća eura, a procijenjena je na 600 tisuća kuna, dakle manje od 90 tisuća eura. Fali, dakle u realnoj procjeni, barem 250 tisuća eura! Fakat zbrojite sve neprijavljene livade od Tolušića do Krstičevića i nećete naći ovakvu financijsku diskrepancu! A to je samo jedna od Čačićevih nekretnina! Samo jedna!

Ali, istraživačkom novinarstvu je to nevažno, jer nisu dobili nalog da krenu tim putem. Niti da istraže sve one istarske načelnike općina o kojima godinama govori Kajin! Nego samo aktualne ministre! Ponovit ću da se ne bi krivo razumjeli. Besramno je, nemoralno, ako hoćete i neinteligentno, jer od naroda radite idiote, navoditi manju kvadraturu kuća u kojima živite i sakrivati svoju imovinu. U tom smislu zastrašujuće je otkriti sve ono što zadnjih dana čitamo primjerice o bivšem ministru Kujundžiću. Sve je to što smo na ovu temu saznali o svima njima znak jedne ljudske mizerije i signal da svi skupa od nas rade idiote. Bez obzira govorimo li o Kujundžiću ili Gabrijeli Žalac.

Nemoguće je bilo koga od njih u tom eklatantnom nemoralu braniti. Samo hoću reći da mi se čini da je ovakvo javno objavljivanje imovina i to ministara u Vladi i baš ministara koji javno podržavaju Plenkovića u unutarstranačkim izborima sve samo ne istraživačko novinarstvo. Kad budemo znali tko je kupio Mesiću dva stana, kad doznamo imovinu kompletne hrvatske političke elite, pogotovo sredstava od kojih je kupljena, onda možemo i o neprijavljenim livadama oko kuće. Ali, priča o roštilju kojeg nema u imovinskoj kartici, a šutnja o kući u Dubrovniku koja je zapisana na 90 tisuća eura a vrijedi 350 tisuća eura, to znači da od iste te publike dva puta pravite -  bedake!