Crni labud ili zašto nije sve tako crno

Jednako izvjesnu kao dosadne političke kampanje koje su prethodile izborima. Ni po čemu zanimljive i nimalo emotivne. A trebale su biti, barem jedno od toga.

Ovako su i ovakve došle do mene.

Prvi plakat koji sam uočila je bilo plakat s ćirilićnim natpisom “Kako je biti Srbin u Hrvatskoj?” Mislila sam da je to neki novi film čiji autor pokušava dokazati da je subverzivnost mrtva. A onda sam 'guglala' i skužila o čemu je riječ. Prva stvar koja mi je pala na pamet je da bi ovu poruku trebalo prelijepiti porukom “Kako je biti Hrvat u Hrvatskoj?” Ili još bolje, kako je biti Hrvat u Irskoj? I to na ćirilici. Primijetila sam je, zainteresirala se, subverzivno reagirala.

Plakati su zaista šarani i uništavani, što je lukavo iskorišteno tekstom “Hvala vam što ste bili dio naše kampanje”. Ta mi je kampanja bila zanimljiva, no potpuno promašena za ove izbore.

Onda ide dio serije plakata o Zagrebu iz snova. Hm, to službeno nije Bandićeva kampanja, i sigurno se sasvim slučajno pojavila baš u tom trenutku, s nepoznatim ciljem i razlogom. Niz oplemenjenih činjenica koje ističu najveći BDP, najveću zaposlenost, sve naj naj o Zagrebu, a posredno i o Milanu. Zamišljam savjetnike kako mu govore: Gradonačelniče, vi samo iznosite rezultate svoga rada i ne treba nama nikakva kampanja.

I onda dobiješ gomilu nabacanih činjenica koje izgledaju kao fake news.

Super! I sada će ti isti Milanu morati reći da je očito da mu izvan Zagreba baš i 'nejde' te da smanji ambicije. Sretno s time!

SDP. Priznajem da me ova stranka dovela do spoznaje da sam zapravo jedno politički naivno dijete koje ne razumije da je politika jeftina prostitutka. Njihov bi poklič mogao biti: “Na sve, spremni!”

HDZ. Nisam razlučila kampanju od onoga što nije kampanja - nisam ih uopće doživjela. Osim ponekog Plenkovića, a usput i onog nekog mladca koji nije spreman na sve ovo.

I Mislav Kolakušić. Ukratko, on je kao neki živozidaš kojeg su izbacili iz stranke jer je pametan. Potom je odlučio da će u inat svima postati predsjednik. Predsjednik koji jaše sam poput kakvog filmskog pravednika i ozbiljno koristi digitalne medije u svrhu vlastite promocije. Aha. (Samo njegovu kampanju sam primjetila u medijima koje pratim.)

Ime stranke: Možemo!

Ili ne možemo? Oni bi mogli sa mnom u stranku Naivni, pa da se združimo s Blokiranima u koaliciju Luzera.

Tamo dosta desno bilo je primjera koji su izazivanje emocija zamijenili za izazivanje susramlja. Ono kad misliš da sanjaš, da je greška, loša šala - sve samo ne obraćanje političara bilo kome iz bilo kojeg razloga.

Vrijeme je za rezultate. Senzacionalno! Imamo crnog labuda! U dan i pol svi smo znali što je Crni labud. Svi osim novinara koji je pitao Brkića je li on crni labud, a ovaj mu je odgovorio da je on - ćelavi labud.

I nedjelja više nije predvidljiva. Izbori više nisu dosadni. Zabavlja nas crni labud.

HDZ je dobio jednak broj mandata kao i SDP, kod obje stranke izabranih žena koliko i muškaraca jer smo taj dan Europljani, a ne Balkanci. Mislav Kolakušić je sjajno iskoristio digitalne medije, osvojio jedno mjesto i kandidirat će se za predsjednika. Malo su dobili oni desno i malo oni lijevo. Živi zid se, za razliku od Mosta, nije urušio nego samo bojkotira medije i to objavljuje na najvećem svjetskom mediju, Facebooku. Duhovito!

Kako bi ovakva politička stvarnost mogla generirati bilo što osim neočekivanog?

Crni labud je krasna metafora koja ne treba služiti kao opravdanje, nego kao pokazatelj stanja koje već dugo postoji, a sada se samo jasno manifestira.

Ipak, fora je: već vidim crne labudove napuhance kako plutaju morima i bazenima umjesto dosadnih roza flamingosa. Instagram gori!

#crnilabud #nijesvetakocrno #očekujneočekivano

* Autorica je marketinška stručnjakinja (17 godina iskustva u renomiranim marketinškim agencijama kao copywriter i kreativni direktor).