Crkva ima ne samo pravo nego i obvezu sudjelovati u javnom životu

Ni to što se ministar kasnije ispravio te izjavio da predstavnici Crkve neće izravno sudjelovati u izradi zakona nego da, kao u svakom demokratskom društvu, imaju pravo sudjelovati u javnoj raspravi, nije umirilo ogorčenu paljbu tih ostrašćenih boraca protiv Crkve.

Oni bi joj, kao pravi 'veliki demokrati naprednih svjetonazora', koristeći dobro znane metode iz prošlog režima, jednostavno zabranili svako javno djelovanje i gurnuli je u ilegalu. Jer, što ima Crkva o bilo čemu progovarati u hrvatskom društvu; što ona ima za reći onima koji se s jednakom strašću bore za prava životinja i seksualnih manjina te pred najveći kršćanski blagdan poručuju građanima kako će se prilikom obilježavanja pobjede života na smrću istodobno gostiti tijelima mrtvih životinja?!

Takav bizaran istup kojima je sklona ta agresivna, ali glasna manjina nije zapravo vrijedan komentara, no upravo vas zateče ta količina mržnje, isključivosti i nedostatka pristojnosti.

Jedno od njezinih poslanja

Crkva danas, možda više nego ikada, treba i mora progovarati o svim bitnim društvenim i javnim pitanjima, upozoravati na razne anomalije u hrvatskom društvu i tako biti i svojevrstan korektiv vlasti te čvrsto stati u obranu svih nemoćnih i ugroženih. To je jedno od njezinih poslanja kao čuvarice i širiteljice Kristova nauka na zemlji. I upravo je nevjerojatno da joj to netko osporava u jednom demokratskom društvu u kojem se većina građana izjašnjava vjernicima i katolicima.

Teror manjine nad većinom

To je istodobno i zoran primjer terora manjine nad većinom koja ne samo što je isključiva i agresivna, puna predrasuda i netrpeljivosti, nego ne posjeduje niti elementarno znanje o nauku Katoličke crkve što je stvar opće kulture ako se živi u jednoj kršćanskoj i katoličkoj zemlji, zapravo, potpuno je religijski nepismena. A kako ljudskoj gluposti kojoj je neznanje vjerna pratilja, nema kraja, upravo oni koji najmanje znaju su i najglasniji.

Tako da su napadi na Crkvu i pokušaji njezina isključivanja iz javnog života često na tako niskoj i neukoj razini, puni jeftinih stereotipa lišeni bilo kakvog suvislog argumenta da vam doslovce dođe žao protagonista takvih rasprava.

Poteškoće u prenošenju poruka

S druge strane, i Crkva ima poteškoća u prenošenju svojih poruka. Dijelom zato što se katoličkim intelektualcima uopće ne daje prostora u tzv. mainstream medijima, a dijelom i zato što je Kaptol nepovjerljiv i zatvoren prema njima. Zbog površnosti, sklonosti senzacionalizmu i a priori neprijateljskom stavu većine medija prema Crkvi ta se komunikacijska 'zakočenost' može razumjeti, ali je svejedno ne opravdava. Naime, unatoč realnim poteškoćama i zaprekama, Crkva mora pronaći način kako bi se njezin glas jače čuo u javnosti i umjesto 'obranaškog' komunikacijskog stava njegovati proaktivan pristup.

Poseban problem i fenomen predstavljaju tzv. civilni stručnjaci za vjerska pitanja koji se smatraju pozvanima govoriti u ime Crkve, a zbog svoje nekompetentnosti i isključivosti često u javnost šalju nimalo kršćanske poruke. Time daju povoda onima koji jedva čekaju kako bi upozorili na 'opasne' namjere i štetan učinak Crkve u društvu, posebice na polju ljudskih prava.

Znanost sve više potvrđuje stav Crkve    

A upravo ti 'prvoborci' za ljudskih prava smatraju kako je Crkva prijetnja istima te bi je trebalo isključiti iz rasprave i oko novog Zakona o pobačaju jer u skladu s kršćanskim naukom, ali i zdravim razumom tvrdi kako život počinje od začeća. Jedan od 'argumenata' protiv sudjelovanja Crkve je i taj kako se u Hrvatskoj ne smiju donositi zakoni 'izvan vremena i prostora'.

Pri tom nisu svjesni kako su upravo oni izvan vremena i prostora jer stav Crkve je sve više zastupljen i u znanstvenoj zajednici zahvaljujući razvoju tehnologije u medicini i molekularnoj genetici čime je omogućen novi uvid u razvoj ljudskoj ploda. Ne događa se bez razloga da se sve veći broj hrvatskih ginekologa poziva na institut priziva savjesti i odbija obavljati pobačaje.

Danas zastupati feminističku tezu (koja je među inima svoje mjesto našla i u Istanbulskoj konvenciji) kako žena ima pravo raspolagati svojim tijelom kako želi, a pri tom ni najmanje ne uzeti u obzir pravo djeteta da se rodi, ne samo što je sporna s etičkog, moralnog i s aspekta ljudskih prava, nego je i nazadna i uskogrudna, upravo ono što se inače pokušava 'prišiti' Crkvi.

Proširenje temeljnog prava na život i na nerođeno dijete kao civilizacijski iskorak

Proširenjem temeljnog prava na život i na nerođeno dijete učinio bi se velik civilizacijski iskorak upravo na području ljudskih prava, jer nitko nema pravo odlučivati o životu i smrti drugog ljudskog bića. Pa tako ni žena, jer njezina utroba samo je privremen 'dom' novom ljudskom biću.

Tim više je pitanje prava na život nerođenog djeteta više nego ikad aktualno i ono će se s pravnog aspekta kad tad morati definirati. I to će biti još jedno veliko civilizacijsko dostignuće. A kako bi bila riječ o napretku, na tom bi u prvim redovima trebali inzistirati upravo ti glasni i 'napredni' pobornici za ljudska, životinjska i ina prava, koji bi ih 'kapom i šakom' dijelili i proširivali samo na skupine koje ne ugrožavaju njihov komoditet i u skladu su s njihovim 'pomodnim' svjetonazorom lišenim svakog dubljeg promišljanja.

 'Pravo na izbor' i popularizacija  pobačaja

A pobačaji se nerijetko čine upravo zbog olakog shvaćanja tog čina kojeg potiče klima u društvu; zbog needuciranosti, neodgovornosti te komocije, jer u tom trenutku jednostavno ne želimo dijete. I stoga bi dame koje se tako strastveno bore za svoje pravo na izbor trebale dobro promisliti za što se one to zapravo zalažu. Kakvu to poruku šalju- jer svojim prosvjedima one zapravo populariziraju pobačaj ignorirajući pri tom njegovu štetnost za fizičko, psihičko i duhovno zdravlje žene.

Umjesto zabrana- edukacija i prevencija

Ohrabrujuća je izjava ministra Kujundžića kako život počinje začećem i kako ga treba zaštititi. On se neće zaštititi zabranom pobačaja, jer zabrane su gotovo uvijek kontraproduktivne i samo bi ojačale u Hrvatskoj i inače razvijeno tržište pobačaja na crno. Naglasak treba staviti na prevenciju kroz edukaciju od školske dobi s jasnom porukom o nepoželjnosti i višestrukoj štetnosti tog čina.

Novim zakonom treba se osigurati  materijalna i psihološka pomoć i podrška onim ženama koje se zbog trudnoće iz raznoraznih razloga nađu u nezavidnom položaju. Ministar je obećao da će se kroz zakon voditi računa o tome da se majka i dijete ne trebaju brinuti za sutra. Držimo ga čvrsto za riječ.