Čovjek pod istragom državnog odvjetništva sa savjetničkom plaćom može si priuštiti sladoled, ali službenica koja trenutačno štrajka ne

Cijena kuglice sladoleda postala je ove ljetne sezone mjerilo poštenja hrvatskih poduzetnika i istovremeno savršena karikatura tog istog poštenja. Zapravo je smiješno.

Sladoled o kojem je riječ je Unileverov Carte D'Or, nesumnjivo dobar sladoled, sladoledarnica je prvi put otvorena ove godine i kako bi se nametnula na tržištu rušenje cijene na "normalnu" zapravo je savršen poslovni potez.

Međutim, priči treba dodati i da je kuglica sladoleda za jedan euro dvostruko manja od brojnih koje koštaju dva eura. Za jedan euro ne mogu se kombinirati dva okusa kao u velikom broju slastičarnica u kojima se za jednu kuglicu treba izdvojiti dva eura i mogu se kombinirati dva okusa kroz famoznu "pola/pola" narudžbu.

Razlika između opjevane slastičarne i brojnih drugih je samo u tome što je minimalna količina sladoleda koju možete kupiti u novoj sladoledarnici u centru Pule manja nego u brojnim drugim sladoledarnicama pa je zato i jeftinija. Nije sve poslovno poštenje u cijeni i broju, nešto ga ima i u količini.  

Na kuglici sladoleda vježbamo lekciju iz poduzetničkog poštenja

Kao nepošteni u tom kontekstu isplivavaju oni koji za dva eura prodaju sitne kuglice, ali oni kod kojih ćete kuglicu za dva eura koja sadrži dva okusa jedva uspeti pojesti nisu ništa manje pošteni od sladoledara koji je za račun vlastite reklame srušio cijenu kuglice na jedan euro, ali ako se želite nauživati sladoleda u pravilu ćete naručiti dvije kuglice. I biti ponosni što ste ih platili samo dva eura.

Na kuglici sladoleda vježbamo lekciju iz poduzetničkog poštenja baš kao što smo lani činili na hvarskom trokutu pizze ili prije puno godina na dubrovačkom crnom rižotu od sipe u restoranu usred zidina. Poštenje nam je u Hrvatskoj jako važno.

Zato što nam je poštenje toliko važno u pravilu svakog čovjeka ili ženu kada prijave i razotkrivaju kriminal podržavamo i plješćemo im okupljajući se u prosvjedne kolone dajući im vjetar u leđa. Ne, čekajte, ovo je neka greška. Poštenje u poslovanju nam je jako važno, ali ne, mi kao društvo ne podržavamo glasno zviždače i borce protiv kriminala. Češće živimo svoje živote držeći se po strani gdje je sigurnije. Poštenje nam je jednako tako jako važno pa ćemo zato šutke prihvatiti informaciju da bivši direktor strateške hrvatske tvrtke Hrvatska kontrola zračne plovidbe Vlado Bagarić prima nešto manje od pet tisuća eura mjesečne savjetničke plaće dok ga nakon smjene s funkcije zbog zloupotreba iste istražuje državno odvjetništvo. Je li to pošteno, smatrat ćemo suvišnim pitanjem, jer to je negdje tamo u visokom menadžmentu i visokoj politici, to je sloj nedodirljivih ljudi, povlaštenih i moćnih i njihovi se statusi zapravo ne propituju niti se njihov mjesečni prihod promatra u kategoriji poštenja.

Poštenje je rezervirano za obični puk

Poštenje je rezervirano za ovaj obični puk, za ljude koji prodaju trokut pizze ili kuglicu sladoleda. Da, gotovo svi su napuhali svoje cijene toliko da ih potrošači doživljavaju kao stvarnu fizičku bol kad shvate da ni sebi ni svojoj djeci ne mogu zapravo priuštiti sladoled svaki dan tijekom ljeta. Čovjek pod istragom državnog odvjetništva sa savjetničkom plaćom može, ali službenica u pravosuđu koja trenutačno štrajka sigurno ne može. Ona će sirota na kraju biti prozvana da je nepoštena jer koči ljudima izdavanje dozvola i osnivanje kompanija dok istovremeno oni koji bi trebali osjetiti štrajk na svojoj koži, a riječ je o političkim dužnosnicima uspijevaju na sudu ipak obaviti ono što im treba.

Ne možemo puno učiniti da to promijenimo, pa nam je lizanje kuglice sladoleda za jedan euro zapravo izvor zadovoljstva i dolaženje do tog tako traženog poštenja. Lažno naravno, ali koga briga, pravi problemi društva su nam ionako preteški.