Covid dodatak umirovljenicima kao mrvica bačena u poluprazan tanjur siromaha

Dar se zove ''Covid dodatak'', primit će ga 850 tisuća umirovljenika, a najveći će biti za one s najmanjom mirovinom. Plenković je tu velikodušnost vlasti nazvao društvenom solidarnošću s onima koji najmanje imaju, a novac će namaknuti preraspodjelom unutar sustava Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

Petrović je u svojoj zahvalnici istaknula kako će umirovljenici ''imati za lijekove'', na što je nemoguće ne zagrcnuti se na suho, budući da država još uvijek nije našla rješenje za isplatu duga veledrogerijama. Bolnicama nedostaje lijekova. Umirovljenici si ih sada mogu kupiti sami, pa ponijeti, ako im zatreba liječenje u bolnici.

Zahvaljujući se premijeru, Petrović je istaknula kako mirovine i dalje padaju te sada iznose svega 36,7 posto prosječne plaće. Dobro je valjda onda što imamo junaka na čelu Vlade zaslužnog što će umirovljenici dobiti jednokratni Covid dodatak taman prije lokalnih izbora.

''Uvijek je pravovremeno'', rekao je Plenković. Umirovljenički Covid dodatak deset je puta jeftiniji od isplate kompletnog duga veledrogerijama, a ne treba nas čuditi kad umirovljenici kažu ''neka nama njega, neka je on nama dao'', kada pospreme stotice u novčanike, prije nego što ih vrlo brzo potroše na osnovne potrebe koje nisu mogli financirati prije mjesec dana, a neće moći niti za mjesec dana. Bolje išta, nego ništa.

No premijer Plenković je kroz zahvalnicu umirovljeničke sindikalistice na trenutak djelovao kao junak dana – on koji je dao. Dao je naš porezni novac. U trenutku kad on od toga darivanja može imati najviše političke koristi. Bolje ikad nego nikad. Zar ne? No kroz zahvalu umirovljeničke sindikalistice u zraku je ostala lebdjeti individualna zasluga premijera Plenkovića koji je umirovljenicima dao Covid dodatak.

Na drugoj strani priče, negdje u paralelnom svemiru ne tako dobrih vijesti, jedno dijete i jedna beba su pokopani, jer se sustav socijalne skrbi nije pobrinuo za sigurnost njihovih malih života, a jednom nesretniku je skela pala na glavu na centralnom zagrebačkom trgu. Vrisnuli smo na tragedije, ili ostali nijemi slušajući tugu, bijes i pobunu. No kroz nekoliko dana tragedije se razvodnjavaju i poput poplave se prenosi glas o kolektivnoj odgovornosti svih nas za smrt jedne djevojčice kojoj je glavu smrskala vlastita joj majka, smrt jedne bebe kojoj nakon što je majci oduzeta u domu nisu na vrijeme dijagnosticirali upalu pluća i za pad skele na nesretnog prolaznika.

Olako prihvaćamo podvaljivanje kolektivne odgovornosti za greške u sustavu koje potom dovedu do tragičnih posljedica. Jednako kao što olako pripisujemo individualne zasluge srčanim zahvalama političaru za mrvicu bačenu siromahu u poluprazan tanjur.

U proljetnom informacijskom košmaru obilježenom novim virusnim sojevima, sumnjom u cjepiva, nelogičnim protupandemijskim mjerama, nacionalna vlast nastoji kupiti glasove 850 tisuća umirovljenika Covid dodatkom. Bolje vrapcem u ruci nego golubom na grani, zar ne? Još kada izračunaju koliko je tih siromašnih umirovljenika na Banovini/Baniji pa izvijeste kako je Covid dodatak polučio dvostruki efekt, slio se u džepove ljudi koji su u potresu ostali bez domova, kakvi će tek onda biti junaci?

Plenković će biti dvostruko zaslužan. Osobno. Dvije muhe jednim udarcem. A svi mi ćemo nastaviti nadugačko raspravljati o nijansama kolektivne odgovornosti sviju nas za sve što je sustavu loše, jer nije Andrej Plenković odgovoran za kvalitetu sustava socijalne skrbi, zdravstva, sudstva ili pak za gospodarstvo, zahvaljujući kojem prosječna mirovina iznosi bijednih 36,7 posto prosječne plaće, za to smo odgovorni – mi. Kolektivno? Premijer je individualno zaslužan što s nama svima takvima ipak uspijeva osigurati sve što nam osigurava.

U ovogodišnjem proljetnom čišćenju zaista trebamo pročistiti način razmišljanja koji dovede do toga da smo spremni  preuzimati kolektivnu odgovornost za individualne krivnje i greške s jedne strane, dok s druge strane dodjeljujemo individualne zasluge slaveći političke trikove.