Čistačice s posla kući svojima nose deterdžent, zidari boju, a liječnici cjepivo; čemu čuđenje što se ljudi snalaze?

Ograde za stubišta znale su se kovati u pogonima Uljanika, sve što se ugrađivalo u brodove, a moglo je funkcionirati i u kućama znalo je naći put iz skladišta prema izlazu umjesto prema navozu. 

U ''dobra stara vremena'', ispričat će ljudi prisjećajući se, Puljanka je znala kuhati i tri puta više obroka nego je bilo zaposlenih u brodogradilištu, a članovi njihovih obitelji bi došli na ručak ili bi im "uljanikovci" objed donijeli kući. 

Oni koji nisu bili "uljanikovci" niti su među "uljanikovcima" imali ikoga svoga, gradili su kuće "bez Uljanikove kantice Jupola", od plaće su kupovali namirnice kako bi skuhali objed za obitelj i nisu bili povlašteni. Kao Uljanikovci. Društvo je to prihvaćalo. Uz manje ili veće, ali sigurno tiho negodovanje, povlaštenost se nije dovodila u pitanje. Smatrala se načinom života. 

Slične priče neupitno se mogu ispričati o ''končarevcima'', ''podravkašima'', i našima i mnogim drugima. 

Više od četiri tisuće ljudi u Hrvatskoj je cijepljeno protiv Covida-19 tijekom siječnja ove godine, a da prema protokolu u kojem su navedene prioritetne skupine ne spadaju niti u jednu. Cijepili su se "da se ne baci", od "viška cjepiva" u uvjetima u kojima vlada nestašica tog istog cjepiva. To su im omogućili razni liječnici kojima je povjereno upravljanje cijepljenjem. 

Neki su liječnici dnevni višak cjepiva u fazi cijepljenja zdravstvenog osoblja usmjerili prema ugroženim skupinama bolničkih pacijenata, a neki prema povlaštenim članovima društva, ljudima na utjecajnim pozicijama koji su se "našli u blizini", kojima "su doktori savjetovali da se pokušaju cijepiti", koji "su se snašli". 

Strogih pravila nije bilo, postoji samo 'odokativni' protokol, a ni sklonost ka cijepljenju među prvima nije bila odviše velika. 

Sve su to opravdanja koja će se uz organizacijske poteškoće koristiti kako bi se opravdalo cijepljenje povlaštenih koji će u konačnici sa svojim odvjetnicima razgovarati o mogućnostima podizanja tužbi za javno klevetanje u medijima koji su iznad njihovih usijanih glava napisali da su se cijepili preko reda. Oni su se samo snašli. Baš kao što se čistačica snađe pa kući s posla donese deterdžent, a paket dobaci i susjedi, baš kao što se ličioc snađe pa sebi i prijatelju s posla donese boju, tako se i doktori snađu pa sebi i povlaštenima doma donesu najnoviji traženi anticovid - Pfizer. 

Visokorizične članove kućanstava liječnika i medicinskih sestara te svih ljudi zaposlenih u sustavu zdravstva trebalo je staviti na popis prioriteta za cijepljenje. 

Time bismo napravili poštenu razliku između cijepljenja 85-godišnje majke Alemke Markotić, ravnateljice zagrebačke ''Zarazne'' i cijepljenog 54-godišnjeg Luke Burilovića, predsjednika Hrvatske gospodarske komore, koji je izjavio da su mu liječnici savjetovali da se pokuša cijepiti jer je ''imao tuberkulozu, bronhitis i astmu te je ratni invalid koji je 1690 dana proveo u rovu''. Stara majka Alemke Markotić je ugroženija od 85-godišnjakinja koje ne žive s kćerima doktoricama u ''Zaraznoj'' bolnici, dok je Luka Burilović vjerojatno manje ugrožen od brojnih pripadnika svoje generacije s ozbiljnijim dijagnozama koji nisu bili jednako snalažljivi poput njega. 

U našem načinu života, kako ga je uostalom nazvao i predsjednik Republike Zoran Milanović, protokoli i prioritetne skupine s razlogom ostaju nedorečeni, pravila s razlogom ostaju polunapisana. Tako se stvara plodno tlo za snalaženje. Pod snalaženje možemo svašta svrstati. 

Primjerice, kada je Martina Dalić vodila dezintegraciju Todorićeva Agrokora bilo je vjerovnika koji su bili snalažljiviji od drugih, a nikako ''povlašteno informirani'', konzultanata koji su si priskrbili poslove za izdašne naknade jer su bili snalažljiviji, a nikako "umreženi". Dio sustava države je privatiziran, a većina građana ostala je na to nijema sliježući ramenima jer smo, sjetite se, navikli da čistačica kući s posla nosi deterdžent,  ličioc kanticu boje, a da unosne poslove dobiju prijatelji prijatelja. Po mogućnosti i kroz sustav javne nabave u kojem cijene neobično rastu umjesto da padaju. 

Danas, kada pred nama stoji priča o cijepljenju protiv Covida-19,  kada se snalažljivost i povlaštenost stavljaju u kontekst zaštite od zarazne bolesti, odjednom se čudimo što postoje "elita" i "puk"? Na zdravstvo i zdravlje smo prirodno osjetljiviji nego na nogostupe, stupiće, mešetarenje zemljištima i slično. 

Odjednom smo svi uzbuđeni jer je očito da je sustav cijepljenja djelomično privatiziran kako bi se Pfizer (i ostali) dobacio snalažljivima i povlaštenima, a među njima će, kako stvari stoje, uskoro biti i "potajno cijepljenih", onih koji se smijulje na kakvom sastanku u kakvom klubu, zadovoljni što nisu zavedeni u evidencije cijepljenja. 

A sve je počelo u onom trenutku kad smo šutke gledali mlađahne i po ničemu Covid-19 rizične političare kako se cijepe pred kamerama u okviru kampanje poticanja cijepljenja. Njima smo priznali pravo na povlaštenost jer su nam prodali foru da promiču cijepljenje, iako je za promicanje cjepiva bilo korisnije cijepiti stotinu influencera umjesto stotinu političara. 

Moralne osude su čisti gubitak vremena. Oni koji su potegnuli veze da bi se cijepili protiv Covida-19 ne razmišljajući da se za dnevni višak pripremljenih doza sigurno može naći, ako nikog drugog, onkoloških bolesnika, ili nasumično nađenih ljudi starijih od 80 godina nisu u kontaktu sa svojim moralom pa im moralna osuda društva neće ništa niti značiti. 

Svoje važne društvene pozicije neće izgubiti; dapače, iskoristit će utjecaj s tih pozicija kako bi buduće dnevne viškove cjepiva osigurali sebi i svojima. I to ćemo zvati snalaženjem na vjetrometini života koji namjerno nećemo urediti jasnim i jednostavnim pravilima, jer kako bismo se onda – snalazili? 

Za zdravlje je dobro ne uzrujavati se oko cijepljenja preko veze. Ono će se vjerojatno nastaviti uz redovno cijepljenje. I zvat će se – snalaženje. 

Niste se još uvijek snašli?