Čini se da je osebujni američki predsjednik najveća žrtva korone

Pokazalo se i ovaj put da su anketari i dežurni analitičari ili kandidati za promjenu posla ili se svjesno bave predizbornim manipulacijama. Trump je dobio daleko veću potporu nego što su mu mainstream prognozeri previđali. Tek četiri dana nakon izbora moglo se sa stopostotnom sigurnošću reći da je Joe Biden dobio izbore.

Trump nije eksces

Trump je na ovim izborima dobio više od pet milijuna glasova više nego na izborima 2016. To nam jasno govori da još uvijek aktualni predsjednik, ma što netko o njemu mislio, nije nikakav eksces, nego da uživa široku potporu u Sjedinjenim Američkim Državama. U nekoliko slučajeva pojavile su se sumnje u krađu glasova, tako nas očekuju sudski slučajevi i možebitno ponovno prebrojavanje glasova u nekim državama. Sve će to dodatno produžiti proglašenje službenog rezultata iako je sada već jasno da je Biden idući američki predsjednik. Trump i njegovi pristaše vjerojatno nikada neće priznati izborni poraz.

Trump je proveo vrhunsku terensku i digitalnu kampanju, no trend rasta očito je krenuo prekasno. Čini se da je osebujni američki predsjednik najveća žrtva korone. Da nije došlo do korona krize njegova bi pobjeda bila neupitna. Ovako je "kineski virus", kako ga je Trump nazivao, doveo do toga da se je Peking iz Bijele kuće riješio čovjeka koji je Kinu označio kao najvećega američkog geopolitičkog, ekonomskog i sigurnosnog suparnika.

Na udaru Duboke države

Odmah nakon što je objavio kandidaturu na prošlim predsjedničkim izborima, a posebno nakon što je ostvario pobjedu, Trump je naišao na posvemašnje miniranje od strane tzv. Duboke države. Nije mu se dopustilo da do kraja preuzme konce vlasti, prije svega optužbama da ga je Rusija instalirala na vlast. No koliko god da su se optužbe o upletanju Rusije tijekom Trumpova mandata koristile za njegovo opstruiranje, neke pozicije koju se zauzete u prošlome mandatu presudno će određivati i američku politiku u budućnosti.

Fiksacija na Rusiju, karakteristična za stari republikanski establishment (posebno neoconove), ali i demokratske jastrebove danas jednostavno nije opravdana. Rusija nedvojbeno predstavlja vojno-sigurnosnu i energetsku silu, no jedini realni strateški suparnik SAD-a, koji mu može ekonomski parirati, danas je Kina. Ekonomska snaga dugoročno potencijalno može dovesti i do vojnoga ekvilibrijuma. To je Trump na vrijeme prepoznao i definirao, nametao kroz trgovinsko-carinski sukob, i to će ostati jedna od glavnih odrednica njegove vladavine.

Trumpovo nasljeđe

Osim definiranja Kine kao strateškog rivala, Trump iza sebe ostavlja još nekoliko elemenata koje bismo mogli smatrati nasljeđem trumpizma. Prije svega, on ne da nije započeo niti jedan rat na kinetičkome planu, nego je u ograničenom obujmu povukao SAD iz zamornih i nepotrebnih ratova u Siriji, Iraku i Afganistanu, koji su američke porezne obveznike koštali silan novac, a na međunarodnoj razini teško kompromitirali američku reputaciju.

Ignorirajući multilateralne režime Trump je naglašavao važnost obnove suverenih država. Svojim osebujnim stilom rušio je tabue i kanone političke korektnosti i dizao kosu na glavi dežurnim higijeničarima verbalne i misaone žandarmerije. Nerealiziranim Meksičkim zidom, nametnuo je pitanje ilegalnih migracija prema SAD-u.

Odnosi između SAD-a i Europe i tzv. transatlantska suradnja nisu bili na visokim granama za vrijeme Trumpova mandata. Trump je i EU države kritizirao zbog trgovinskih deficita, zamjerao je članicama NATO-a da ne troše dovoljno novca za obranu, a to se posebno odnosilo na Njemačku kojoj je zamjerao i plinsku suradnju s Rusijom (Sjeverni tok 2). Izišao je iz Nuklearnog sporazuma s Iranom, donekle otoplio odnose sa Sjevernom Korejom, dok je na Bliskom istoku vodio dosljedno proizraelsku politiku.

Ono što se može ubrojiti među najpozitivnije elemente Trumpova mandata bilo je suprotstavljanje kulturi smrti oličenoj u modernim genderoidnim fantazmagorijama i potpora kulturi života koja se očitovala u tome da je bio jedini predsjednik koji je sudjelovao u Hodu za život. Jahači kulture smrti to mu nikada ne će oprostiti. Trump privatno zasigurno nije bio moralna vertikala na obiteljskome planu, no kao predsjednik vodio je politiku koja je bila sklona obiteljskim vrijednostima.

Kakvu će politiku voditi Biden?

Što možemo očekivati od Bidena i njegove politike?

Nedvojbeno, on neće voditi pro-life politiku kao Trump. Odnosi SAD-a i Europe vjerojatno će doživjeti određeni oblik renesanse, no renesansu bi mogla doživjeti i intervencionistička politika na Bliskome istoku, što predstavlja sigurnosnu ugrozu za Europu jer migracije nakon takvih ratova ne idu prema SAD-u, nego prema Starome kontinentu. S obzirom na Bidenovo psihofizičko stanje, glavnu bi ulogu mogla imati dopredsjednica Kamala Harris, a ona ne pripada kao Biden demokratskim centristima (koji i sami idu sve više lijevo), nego malo tvrđoj ljevici. Ekstremnoj ljevici, da se poštapnemo inače lijevim etiketirajućim verbalnim arsenalom.

Protiv Bidena i njegova sina Huntera iznesene su vrlo ozbiljne optužbe, što bi u razdoblju koje dolazi moglo predstavljati snažan as u rukavu republikanaca. Biden će, ako misli voditi ozbiljnu politiku, morati poštivati činjenicu da je nešto manje od pola Amerike dalo potporu Trumpovoj politici i da je američko društvo danas visokopolarizirano, do te razine da brojni analitičari strahuju od ozbiljnih konflikata.

Hrvatska i SAD

Kad su u pitanju odnosi Hrvatske i SAD-a, nije od presudne važnosti tko je u Bijeloj kući. Ti odnosi prvenstveno ovise o tome hoće li Hrvatska voditi više ili manje proaktivnu politiku. Trump je bio pragmatičan političar sklon rušiti neke stare sporazume i zadane pozicije. To je predstavljalo priliku za redefiniranje odnosa u Bosni i Hercegovini. Prilika je propuštena. Nakon izbora Bidena, s obzirom na to da Dayton na neki način predstavlja djelo demokrata (Bill Clinton), vrlo će vjerojatno i to pitanje doći na red u idućem mandatu. Nisam niti najmanje siguran da će Zagreb pritom bolje kotirati od Sarajeva.

Kako god, čitava geopolitička situacija u svijetu, posebno kad se tome doda sumorna slika oličena u aktualnoj pandemiji potvrđuje onu misao sociologa Ulricha Becka o tome da živimo u "društvu rizika" koje nosi sve veći broj "crnih labuda" iliti "nepoznatih nepoznanica". Nadam se da ih je, barem za ovu godinu, bilo dovoljno.