U čijim je rukama trebalo završiti pola milijarde INA-inih kuna s računa šibenskog umirovljenika?

I nisu je oštetili Mađari. Osumnjičeni su domaći junaci poslovne scene direktor u INA-i Damir Škugor te suvlasnici OMS Upravljanja Josip Šurjak, predsjednik Hrvatske odvjetničke komore i Goran Husić koji su plin od INA-e kupovali jeftino za 19, 5 eura po kubnom metru i preprodavali skupo, za 210 eura po kubnom metru, te predsjednica uprave tvrtke Plinara istočne Slavonije Marija Ratkić. Družini je pridružen i Dane Škugor, otac Damira Škugora, umirovljenik koji se naglo obogatio u osmom desetljeću života budući da je na njegov račun pospremljeno gotovo pola milijarde kuna. Ostali su dobili manje porcije onoga što oni smatraju 'ostvarenom dobiti', a preprodavali su domaći plin iz slavonskih bušotina. 

Ekipa je uhićena i počela je javna predstava. Mediji se zgražaju, javnost šuti. Mediji pravedničkim gnjevom prozivaju političare i poslovnjake, susjedi hvale svoje uhićene susjede Škugore kao radišne, vrijedne ljude, mediji će pobrojati sve direktore i političare u INA-inom lancu upravljanja koji su mogli ili trebali vidjeti i znati da se kompaniji čini šteta, uhićeni će s vremenom biti pušteni da se brane sa slobode... INA-i će, izvjesno je, biti vraćen veliki dio novca o kojem sada govorimo da je okrenut na plinu jer je 850 milijuna kuna nađeno i blokirano, dok će u pozadini odjekivati rečenica Damira Škugora: "Nisam kriv, tako se to radi u INA-i".

Kako? INA plin prodaje po fiksnoj cijeni, a oni koji je kupe preprodaju je po varijabilnoj? Još ćemo doživjeti da se brane "slučajnošću", odnosno da su im stotine milijuna kuna legle na račune samo eto zato što je cijena plina zbog rata u Europi drastično eskalirala?  Obrane znaju biti zanimljivije i dovitljivije od optužnica, no zdrava pamet nalaže sumnju u to da bilo koja kompanija pa bila to i državna INA koja zbog globalnog disbalansa grca u novcu ima poslovnu politiku u kojoj rado izgubi oko 130 milijuna eura (prema fiksom tečaju konverzije kune u euro) u razdoblju od dvije godine da bi na njezinu plinu neki treći ljudi dobro zaradili. Takva poslovna politika je protuzakonita. 

Novac zarađen na preprodaji INA-ina plina nanjušili su u Uredu za suzbijanje pranja novca koji se posljednjih mjeseci sve češće spominje zbog zamjene kune eurom pri čemu se stalno naglašava kako će svi građani koji u banku za promjenu u eure donesu 200 tisuća kuna ili više zaraditi prijavu tome uredu. 

Više od stotinu milijuna eura dobiti ostvarene na preprodaji plina u OMS Upravljanju poduzeću koje je osnovano 2019.  godine i regulatorna mu je agencija odmah dala dozvolu za rad u vrlo krakom se vremenu počelo prelijevati na kupnju nekretnina, vozila i ulaganja u fondove. Sve nekako izgleda kao vrlo naivan, amaterski pokušaj pranja novca.

Novac se inače, prema Investopediji pere u tri faze. Prva je plasiranje, odnosno polaganje. U toj se fazi nezakonito stečen novac plasira u financijski sustav, a uobičajeno je raspodijeliti ukupan iznos na više manjih depozita i investicija. U ovoj fazi prljavi je novac najvidljiviji pa ga je i najlakše otkriti. Druga faza je preslojavanje u kojoj novac kruži kroz brojne financijske transakcije kako bi mu se zametnuo trag. Primjerice, prvo se kupi nekretnina pa se ona obnovi pa se proda pa se uloži u fondove pa se zarada povuče pa se kupe dionice neke tvrtke pa se one prodaju i već više nije poznato odakle je došao "prvi milijun". U trećoj fazi provodi se integracija u kojoj se opran novac vraća svojem izvornom nezakonitom vlasniku kao legalan prihod. 

Ako je slučaj u kojem je INA na preprodaji njezina plina oštećena za milijardu kuna slučaj pranja novca tada je moguće da su osumnjičenici spriječeni u svojem naumu taman na vrijeme da ostane potpuno zamagljeno konačno odredište na koje je novac nakon pranja trebao stići. Je li ovdje riječ o naivnom pokušaju pranja novca ljudi koji su se pokušali igrati igre kojoj nisu dorasli ili su se pak u svojim akcijama osjećali sasvim sigurni i zaštićeni pitanje je koje će nam pred skupu jesen golicati maštu u društvu kojem će mediji sasipati pravednički gnjev zgražajući se, a ljudi (javnost) će šutjeti.

Više se ne čudimo. Pa ni tome što nikada zapravo nećemo znati kamo je trebao stići novac s računa šibenskog umirovljenika. Ili većina tog novca.