Budimo ljudi... idućih deset godina...

S  jedne strane cijela se zemlja digla kako bi prikupljala pomoć. Donira se novac, prikupljaju ga i daju gotovo svi. Kao da je natjecanje u tijeku. Skupljaju zaklade, skupljaju udruge, skupljaju poduzetnici, slijevaju se milijuni na račune i svi će oni biti, obećavaju sakupljači poklonjeni transparentno.

Potom se skuplja pomoć u stvarima i opremi. Istina, neke su dobre duše iskoristile priliku za zimsko čišćenje svojih ormara pa su se volonteri našli u čudu prebirući po potrganoj odjeći među kojom je bilo i kupaćih kostima. Izuzev tih devijacija, vreće pomoći, krcatih automobila teku prema potresom razorenom području, građevinske tvrtke doniraju materijal, druge grijalice, svatko daje ono što ima, a kako su ukinute propusnice za međužupanijsko kretanje, tako su ljudi željni pomoći nahrupili u razorene gradove. Skupilo ih se toliko da su volonteri službi za spašavanje zavapili kako im masa ljudi otežava rad.

S te, jedne strane, cijela zemlja ''vrvi'' od pomoći, jedan je poduzetnik čak dijelio novac na ulicama među ruševinama. Kako su restorani zbog pandemije zatvoreni, tako ni nemaju nikakva posla, pa imaju vremena, a mnogi volje, kuhati u Banovini za nastradale od potresa.

Vlada je isto vrlo aktivna. U poticanju građana da doniraju i pomažu. Brzo su i efikasno dali napraviti televizijski spot s kadrovima ruševina uz prigodnu glazbu koja potiče ljude da uplate novac u državni proračun za žrtve potresa. Puno sporije od spota stvarna pomoć države stiže stradalima. Brže su privatni vlasnici kamp kućica u Istri spakirali kućice i poslali ih na put prema Banovini, nego što je država uspjela otpakirati i na razoreno područje dostaviti kontejnere za stanovanje.

I pet dana nakon potresa koji se dogodio usred zime, još još uvijek ima ljudi koji su gladni, kojima je hladno i za čije zbrinjavanje nije učinjeno ništa. Kažu da se ne može doći do svakog čovjeka i do svake obitelji u pet dana. Zaista?

U dva je dana prikupljeno dovoljno novca i u dva se dana odazvalo dovoljno volontera spremnih fizički pomagati na mjestu na kojem ionako živi sve manje i manje ljudi, da zaista nitko nije trebao dulje od jedne noći provesti bez krova nad glavom. Posebno ne u zemlji koja na lokalnoj razini ima razgranatu političku mrežu u kojoj se upravlja s gotovo 500 gradova i općina i koja je prenapučena lokalnim političarima.

Kada treba doći porukom, pismom, razglednicom ili osobno na vrata po glas pred svake izbore, tada lokalni političari svih boja i oblika ne samo da znaju doći do svakog punoljetnog stanovnika na svojem području, nego se ispostavi da mu poznaju rodbinu i prijatelje te najčešće znaju i kada su kod kuće. Isti princip dolaženja do ljudi očito nije bio primijenjen u prva dva dana nakon potresa, jer tada nije trebalo političarima, već unesrećenim ljudima.

Izvještaji s terena svjedoče o kaosu, organizacijskom kaosu u kojem se humanitarna pomoć prikupljena ad hoc akcijama razvozi ljudima koji govore da već sve imaju, a do drugih nije stigla ni kap vode, kaosu u kojem je za smještaj stradalih potrebno i do 200 mobilnih kućica, ili kontejnera, a ima ih deset puta manje. Kaosu u kojem je izvještavanje o onima koji nude pomoć postalo važnije od izvještavanja o onima kojima je pomoć potrebna.

Ljudi u potresom razorenom području trebaju danas jednostavne stvari. Trebaju krov nad glavom, sanitarni čvor pod tim krovom koji mnogi nemaju, tri obroka dnevno, pitku vodu i tri tople odjevne kombinacije po osobi uz higijenske potrepštine. Iduće što trebaju jest obnova njihovih kuća i domova, škola i institucija. Ovo posljednje trajat će deset godina, ili dulje.

Građani koji danas pomažu samorganizirajući se, kroz mjesec do dva već će će biti umorni od angažmana, a nakon sanacije akutnih problema Sisak, Glina, Petrinja... ostat će ruševine na kojima će uglavnom siromašniji građani od drugih tražiti svoje bolje sutra.  I trebat će pomoć.

U Gradu Zagrebu, na njegovim zaboravljenim rubovima, ima obitelji koje će i godišnjicu proljetnog potresa, koji ćemo obilježiti 22. ožujka ove godine dočekati u kontejnerima.

Uspješnost države u pomaganju ljudima u Petrinji, Sisku i Glini mjerit će se po tome koliko će ljudi iduću godinu dočekati pod svojim obnovljenim krovom. Svaku je kuću moguće izgraditi u godinu dana. Samo to netko treba platiti i ogranizirati. A mi možemo samo biti ljudi kada je o pomoći riječ, narednih najmanje deset godina.