Branitelji, Sabor i vozni red Bojanova vlaka

Dan prije objave ove kolumne, predsjednik  Sabora, Josip Leko, nije dozvolio 10-minutno obraćanje branitelja zastupnicima, jer je to protivno Poslovniku tog visokog doma. Ogorčeni branitelji su nedugo potom napustili sabornicu, a nekima od njih su od razočarenja krenule suze na oči. Naravno da u Hrvatskoj, zemlji koja se poziva na vladavinu prava, treba poštivati zakonsku proceduru, ali bih volio doživjeti strogoću Josipa Leke u primjeni spomenutoga Poslovnika i kada predsjeda sjednicama na kojima se broj zastupnika u sabornici može nabrojati na prste jedne ruke.

Zašto u tim slučajevima predsjednik Sabora ne poduzme sve mjere koje su mu na raspolaganje kako bi broj onih koji SMIJU govoriti u Saboru bio što veći? Nadalje, neki su se vladini dužnosnici iščuđavali braniteljskoj želji da nakon tri mjeseca prosvjeda artikuliraju svoje zahtjeve sa saborske govornice. Dapače, postavilo se pitanje: Tko je u tom slučaju sljedeći? Hoće li sa istim zahtjevom pred Sabor banuti i članovi udruga Franak i Blokirani, radnici Kamenskog, otpušteni iz HŽ Carga, itd, itd, itd.? Ovim putem bih skrenuo pažnju gospodi vlastodršcima koji su birani „od naroda za narod“, da se ne trebaju čuditi što taj isti narod ako se osjeti napušten od onih kojima je dao povjerenje ima potrebu zakucati na njihova vrata! Nadalje, volio bih da se Josip Leko raspita kako bi sličnu situaciju riješili prvi ljudi američkog Kongresa i Senata. Uvjeren sam da tamo veterani od svojih parlamentarnih vođa  ne bi dobili „košaricu“ pozivanjem na „poštivanje procedure“, posebice jer američki politički lideri svoje ratnike nazivaju „herojima povratnicima“, a ne „šatorašima“, „parazitima“, ili „domoljubima na četiri kotača“.     

Par dana prije spomenutoga nemilog događaja, iz dnevnih tiskovina sam doznao kako pomoćnik ministra branitelja, Bojan Glavašević, najavljuje projekt pod nazivom „Vlak sjećanja“, u okviru kojeg će se deset mladih ljudi iz Hrvatske u vlaku od Bruxellesa do Auschwitza na radionicama i drugim aktivnostima upoznati sa strahotama Holokausta. Ovaj hvale vrijedan projekt uz belgijski Institut za ratne veterane sufinancira i, naravno, naše Ministarstvo branitelja. Prije negoli se vratim na ovu temu, moram reći par riječi o svojoj osobnoj percepciji lika i djela Bojana Glavaševića kao dužnosnika Ministarstva branitelja. Više puta sam već javno kritizirao njegov nastup prošle godine na tribini „Documente“ u Vukovaru, prilikom kojeg se on iščuđavao „činjenici“ da naš branitelji-pobjednici boluju od niza psihičkih i malignih bolesti, dok je, sa druge strane „korpus Krajine“  koji je izgubio rat, na iste maltene imun. Ovakove izjave ne samo da su povijesno i znanstveno neistinite, već imaju izrazito negativne etičke implikacije po braniteljsku populaciju, jer suptilno sugeriraju tezu kako su ideali onih koji su izvršili agresiju na Hrvatsku ispravniji od ideala onih koji su je obranili. Sam Glavašević nikada nije svoje izjave detaljnije elaborirao pred širom javnosti, niti se uputio u stručne rasprave sa svojim kritičarima, a nije se niti pravodobno ispričao samim braniteljima. Umjesto toga, pustio je da u njegovu obranu govore drugi, a sebe je u isključivo probranim (da ne kažem sklonim) medijima i emisijama prikazao kao žrtvu „hejtera“ koji ne prihvaćaju njegovu borbu za prava civilnih žrtava rata. Iz toga je i nastala čuvena parola „Ja ne mrzim“ kojom je mladi Glavašević preko noći postao simbolom „govora tolerancije i multikulturalnosti“. Međutim, postoji niz indicija i činjenica koje impliciraju kako je Glavaševićeva „žrtva“ tek jedan dobro odigrani medijski spin, a za potrebe ove kolumne spomenuti ću samo kako mu je tijekom dosadašnjeg mandata u ministarstvu jedna od najčešćih gošći bila upravo predsjednica „Documente“, Vesna Tešerlić, žena koja je tek prije nekoliko dana, nakon gotovo četvrt stoljeća, spoznala da se nad Hrvatskom dogodila „neka vrsta agresije“. Toliko o objektivnosti „Onih koji ne mrze“, a o pravim razlozima čestih posjeta gospođe Tešerlić Ministarstvu branitelja saznati ćemo, nadam se, u vremenima koja dolaze... 

No, da se vratimo na „Vlak sjećanja“, spomenuti novi projekt doministra Glavaševića. Ovim putem predlažem mu da, uz desetak mladih ljudi, putnici Vlaka svakako budu i predstavnici Udruge branitelja oboljelih od PTSP-a iz šibensko-kninske županije. Evo i zašto: u kolovozu 2008. godine ovu je Udrugu posjetio naš čuveni dvostruki oskarovac Branko Lustig, te je tom prigodom održao predavanje o svojoj osobnoj tragediji  kao žrtva Holokausta. Bila je to uistinu potresna životna priča koja na koncu nikoga u prepunoj dvorani šibenske gradske Vjećnice nije ostavila ravnodušnim. Međutim, negdje na sredini svojeg predavanja, gospodin Lustig je spomenuo „kako je pedesetih godina prošloga stoljeća snimao koprodukcijske filmove u šibenskom kraju, a jedan od suradnika mu je i sam bio ratni veteran, Simo Dubajić“. Moram priznati da sam se u to trenutku sledio, jer sam na spomen imena jednog od najozloglašenijih komunističkih krvnika i pokretača agresije na Hrvatsku očekivao buru negodovanja iz publike. Međutim, nitko nije izustio jednu, jedinu riječ niti  komentar, a gospodin Lustig je u tišini i miru dovršio svoje predavanje! Ovaj primjer samo pokazuje koliko su ti branitelji suosjećali s osobnom tragedijom Branka Lustiga, kroz koju su doživjeli sve strahote nacističkog režima, odnosno kolika je snaga njihove tolerancije i oprosta. Svojim činom su, stoga, nadam se, svakako zaslužili mjesto u Vlaku sjećanja, gdje bi mladi putnici mogli od njih štošta i naučiti. Na koncu, ali ne i najmanje važno, da je braniteljima mjesto na tom Vlaku potvrđuje i to što je  sam ministar kojem je Glavašević pomoćnik 270 dana proveo zatočen u srpskim koncentracijskim logorima.

U konačnici, da se vratim na dosadašnji mandat Bojana Glavaševića: ukoliko se on i dalje bude bavio poglavito inicijativama kojima usput diže svoj osobni rejting, a pri tome iz istih isključuje same hrvatske branitelje koji mu već tri mjeseca spavaju pod prozorom, povijest će pokazati da je on, u stvari, bio samo jedan veliki „fejk“...