Brammertza čeka napredovanje u administraciji u kojoj nema razlike između žrtve i agresora, možda smo ga trebali poslati u Vukovar

Činjenica je kako je zadnje vrijeme da nešto učinimo. Zločinci i silovatelji još slobodno šeću gradom, a svjedoci njihovih zločina prerano odlaze na drugi svijet. Mnogih više nema. A kad je ulica u pitanju, uvijek ima i onih koji je rado čekaju iz svojih interesa, bez obzira koliko oni štetili općim i nacionalnim interesima.

U isto vrijeme Serge Brammertz, glavni haaški tužitelj, stiže u Zagreb. Nasljednik Carle del Ponte priprema se za podnošenje redovitog izvješća Vijeću sigurnosti. I on je nezadovoljan. "Šokira" ga jer dužnosnici ne pokazuju interes za osuđivanje ratnih zločina i očajne situacije žrtava. Prigovara i da vlade tretiraju zločince kao heroje. Nemojte slučajno pomisliti da je na istoj strani s Vukovarcima, s majkama koje još traže grobove svojih sinova, ženama koje traže muževe... Ili, da mu je u glavi slika vukovarskog groblja s bijelim križevima bez imena. 

Stavlja nas, zemlju žrtvu agresije, u isti koš sa zemljom agresorom. Kaže da Republika Hrvatska nije iznimka. Ne muči ga što je bez okončanja optužnica za Ratka Mladića i Radovana Karadžića, što nije procesuirano zapovjedništvo JNA. Vjeruje da će pravosuđa u regiji nastaviti njihov posao. A još ispituju kako je otrov došao u sudnicu i ruke Slobodana Praljka. Čudi se zemljama koje teže ući u EU (ali i članicama) na regresiji prema vladavini prava i počiniteljima zločina. I sve nas ne odvaja, svi smo mu isti. On ne govori koliko je koja država napredovala, ne kaže tko je agresiju izvršio, ne upozorava na činjenicu da je baš RH kao žrtva srbijanske agresije provela višestruko više sudskih postupaka protiv svojih građana i branitelja nego Srbija protiv svojih koji su sudjelovali u agresiji i ratnim zločinima.

Ni o Bosni i Hercegovini u kojoj je velik nesrazmjer u veličini svakog od tri naroda i broja njihovih pripadnika koji su optuženi. Opet su Hrvati na najjačem udaru., valjda zato što su se suprotstavili agresiji. Naravno da sve to utječe na raspoloženje građana koji su opravdano ljuti što se nedovoljno brzo procesuiraju ratni zločini iz Domovinskog rata. A izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda povratak je u političke procese koji su uspjeli uništiti dvije Jugoslavije, onu kraljevsku i onu komunističku.

Obje te države propale su zbog pokušaja majorizacije i prevlasti jednog naroda. Zanimljivo je da toga nisu svjesni oni koji danas vole reći da je BiH Jugoslavija u malom. Željko Komšić u svom prvom obraćanju poručuje Hrvatima da ga se ne moraju bojati. Rečenica koja najbolje govori o njegovim vezama s narodom u čije je ime izabran. I prijetnja tužbom zbog Pelješkog mosta. Svakom je jasno da nas čeka zaoštravanje odnosa između Hrvatske i BiH, države u kojoj su Hrvati konstitutivan narod.

Je li tu za očekivati objektivan pristup prema ratnom zločinu?Odgovor je nepotreban, jer je vidljiv. A mi smo u očima administracije svi dio istog lonca. I kad nas tako Brammertz još malo dublje potisne na zajedničko dno ne videći razliku, predvidljivi su sljedeći koraci. Narod će biti nezadovoljan (neki će to zlorabiti), a Brammertza čeka napredovanje u administraciji u kojoj nema razlike između žrtve i agresora. Možda smo ga trebali poslati u Vukovar...