Bosna i Hercegovina: Ne izađu li iz Platonove špilje, Hrvati će podijeliti Sokratovu sudbinu

Sudbina Zvonka Bušića i Slobodana Praljka ista je sudbina. Na stranim su sudovima proglašeni krivima za djela koja su na ovaj ili onaj način vezana uz borbu za hrvatski nacionalni i državotvorni ideal, u zatvoru su proveli više od desetljeća, da bi si naposljetku obojica oduzela život, Bušić u tišini vlastita doma 1. rujna 2013., a Praljak pred očima čitava svijeta, u haaškoj sudnici 29. studenoga 2017. godine. O obojici u političkome životu, pet godina i godinu dana nakon njihove smrti, vlada šutnja; obojica su, međutim, nedavno postali nadahnućem kazališnih predstava o svojim životima: Tko je ubio Zvonka Bušića?  Tihomira Dujmovića – u kojoj naslovnog junaka glumi Robert Kurbaša – i Ja, Slobodan Praljak  Slobodana Prosperova Novaka, gdje glavnu ulogu tumači Božidar Alić.

U zbilji, riječ je o tragedijama s potencijalom mitologizacije: sjećanje na Bušića i Praljka u narodu, čini se, ostaje znatno jačim i življim negoli u medijskim i političkim elitama, i njih bi dvojica – posebice Praljak – u kolektivnom nacionalnom imaginariju lako mogli doseći mučenički status Zrinskog i Frankopana. Daljnje sličnosti Bušićeve i Praljkove smrti proizlaze iz činjenice da su njihova samoubojstva, između ostaloga, i samoubojstva s porukom. Praljak je svoju eksplicitno objavio časak prije nego što će ispiti otrov: "Slobodan Praljak nije ratni zločinac – s prijezirom odbacujem vašu presudu". Bušićevu poruku, možda namijenjenu tek najbližima, hrvatskoj je javnosti, pročitavši Bušićevo oproštajno pismo, obznanio Dražen Budiša: Bušić je napisao kako nije "mogao živjeti u Platonovoj pećini".

Uzmemo li u obzir Praljkov čin, njegovu filozofsku i teatrološku naobrazbu te pismo koje je samo nekoliko mjeseci prije presude poslao sucu Carmelu Agiusu, a u kojemu stoji i rečenica "Padaju mi na pamet svi oni postupci od Sokrata naovamo u državama i društvima u kojima su milijuni prije mene proglašeni krivi iz nekih viših, materijalističkih razloga", bjelodanim biva i kako su se Bušić i Praljak u raščlambama vlastitih samoubojstava unaprijed referirali i na antičke filozofske uzore, kao putokaze pomoću kojih će se i njihov posljednji čin moći lakše i potpunije protumačiti. Njihova samoubojstva zacijelo nisu bila impulzivna – riječ je o promišljenim postupcima čija je svrha, među ostalim, bila demistificirati uzroke koji su do njih doveli. Ta samoubojstva, međutim, imaju još jedno zajedničko svojstvo: ona odražavaju društveno-političko stanje u Hrvatskoj dvadeset-i-nešto godina nakon pada komunizma, Domovinskoga rata i rata u Bosni i Hercegovini.

Alegorija o špilji

No prije interpretacije Bušićeva i Praljkova samoubojstva u svjetlu hrvatskoga i bosansko-hercegovačkog poratnoga konteksta, valja podsjetiti na smisao glasovite alegorije o špilji, koju inače, u Platonovoj Državi, izriče sȃm Sokrat, kao lik. Riječ je o prikazu ljudi zatočenih u špilji, koji na zidu vide tek sjene izvanjskih stvari i pojava, pa je to za njih jedina predočiva slika stvarnosti. Kada bi se netko izbavio iz okova i napustio pećinu, spekulirao je Platon, tada bi mu vanjski svijet bio težak za prihvatiti: sunce bi ga zaslijepilo, i odraze stvari isprva bi mogao vidjeti tek u vodi. Nakon toga bi se privikao na dnevnu svjetlost te konačno uvidio kako ovozemaljski svijet doista izgleda, da bi na kraju mogao pogledati čak i u sunce. U slučaju njegova povratka u špilju, oči bi mu se ponovno morale priviknuti na tamu, i žitelji špilje nesumnjivo bi ga ismijavali. Kada bi im pokušao objasniti narav vanjskoga svijeta, oslobođenog zatočenika možda bi, zaključuje Platon, i ubili.

Platonova alegorija odnosi se na proces spoznaje: onome tko stekne viši stupanj svijesti u odnosu na okolinu koja živi u kolektivnoj obmani, nerijetko prijeti nerazumijevanje, pa i progon ili smrt. Bušićev spomen "Platonove pećine" stoga se, po svoj prilici, odnosio na Hrvatsku: njegov životni put presudno je određen zastupanjem ideala hrvatske neovisnosti i promicanja slike Jugoslavije kao tamnice naroda, a razočaranje koje je pri povratku u domovinu doživio vjerojatno je bilo prouzročeno spoznajom kako zidine te tamnice nisu bile postavljene samo na granicama te komunističke zemlje, nego ponajprije u svijesti jugoslavenskih i hrvatskih građana. Okviri mentaliteta protiv kojega se Bušić na svoj način borio sada su drukčiji, ali sȃm mentalitet ostao je gotovo pa neizmijenjen, baš kao i konstelacija društvenih odnosa iz kojih proizlazi raspodjela moći u suvremenoj Hrvatskoj.

Svaka ideologija ili svjetonazor podrazumijevaju postojanje metanarativa koji uključuje uvjerenje o tome kako većina ljudi, zapravo, živi u Platonovoj špilji: za vjernike su to nevjernici, za nevjernike vjernici, za komuniste demokrati i liberali, za fašiste također demokrati i liberali. Za Bušića je Platonova špilja vjerojatno bila Hrvatska u kojoj, unatoč "konzervativnoj kontrarevoluciji" koja je nastupila nedugo nakon njegove smrti, institucionalne društvene dijagnoze i javno mnijenje kroje novinari, političari i dužnosnici poput Lore Vidović, koji u običnome puku, navijačkim povicima i sličnome pronalaze natruhe tobožnje fašistoidnosti, ali šute o "dubokoj državi" koja izigrava najmoćnije članice Europske unije radi spašavanja dvojice udbaša. Što je to nego Platonova špilja?

Zablude o hrvatskoj politici u BiH

I Bušić i Praljak rođeni su u Bosni i Hercegovini, gdje je Željko Komšić nedavno bošnjačkim glasovima izabran za hrvatskoga člana Predsjedništva, koristeći nepravedan zakon na koji je, bez reakcije državnih institucija, upozorio i bosanskohercegovački Ustavni sud. Zbog nepovoljnoga položaja u kojemu se Hrvati nalaze u Federaciji Bosne i Hercegovine – dok je o statusu Hrvata u Republici Srpskoj suvišno i govoriti: naime, tamo ih praktički više niti nema – hrvatska nacionalna misao u odnosu se prema Bosni i Hercegovina rascijepila na dvije poodavno ustanovljene struje, koje već dugo tinjaju izvan vidokruga najtiražnijih hrvatskih medija. Ukratko: one koji su skloni hrvatsko-srpskome savezništvu protiv bošnjačkih pokušaja preuzimanja Federacije i eventualno čitave zemlje, te one koji drže kako je prirodnije obnoviti hrvatsko-bošnjački savez protiv srpske (para)države u državi, atavističkome produžetku srpske imperijalističke politike.

Praljkovu presudu možemo tumačiti kao odraz dubinskog nerazumijevanja uloge Hrvata u Bosni i Hercegovini: kao zapovjednik HVO-a, Praljak se nije borio za Veliku Hrvatsku, nego za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Ono što mnogi i danas ne razumiju jest da je za Bosnu i Hercegovinu – koja još po zavnobiškoj formuli nije "niti srpska, niti hrvatska, niti muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska" – moguće boriti se i protiv Bošnjaka, ako ti Bošnjaci kojim slučajem Bosnu i Hercegovinu pokušavaju pretvoriti u zemlju koja nije "i hrvatska". Činjenica da je bošnjačko ime izvedenica iz riječi "Bosna" ne implicira da su Bošnjaci pravi i izvorni stanovnici te zemlje, dok su oni drugi svojevrsni uljezi. Riječ je o zemlji triju konstitutivnih naroda od kojih bi svi, barem nominalno, trebali biti ravnopravni.

Ratujući, dakle, protiv onih Bošnjaka koji su državu s tri naroda željeli pretvoriti u državu s dva naroda, vojnici HVO-a nisu se borili protiv Bosne i Hercegovine, već za očuvanje Bosne i Hercegovine. No pri raščlambi hrvatsko-bošnjačkih odnosa ne treba zaboraviti niti glavni prauzrok bošnjačko-hrvatskoga rata, koji nije u tobože nacionalističkim elitama na svim stranama ili hrvatsko-srpskome planu o podjeli Bosne i Hercegovine, već u ekspanzionističkoj agresiji srpske (para)vojske i JNA na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu:  i devijacije proizišle iz samorazumljivog nacionalizma i zamisli o podjeli zemlje tek su posljedica toga imperijalnog projekta. I dok je Republika Srpska nastala kao oruđe razbijanja Bosne i Hercegovine, prijeteći i danas odcjepljenjem i ujedinjenjem sa Srbijom, Hrvatska Republika Herceg-Bosna formalno je osnovana i u praksi je poslužila kao sredstvo opstanka cjelovite Bosne i Hercegovine.

Zavjesa pada

Zašto je međunarodna zajednica nagradile one koji su rat izazvali, u njemu počinili najviše zločina te ga potom izgubili s polovicom teritorija Bosne i Hercegovine, a pobjednike kaznila prisilnim i neveselim suživotom u drugoj polovici zemlje? Zašto je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije hrvatski državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom prozvao za "udruženi zločinački poduhvat", dok tu formulaciju nije primijenio niti na srpsko, niti na bošnjačko vodstvo, a niti na JNA? Jesu li status Hrvata u Bosni i Hercegovini 2018. i presude Haaškoga suda do 2017. godine na bilo koji način prouzročeni djelovanjem poslijeratnih hrvatskih vlasti, koje su se dičile provođenjem "detuđmanizacije", to jest restauracije simbola jugoslavenske baštine, na štetu nasljeđa stečenog 1990-ih godina: nacionalne neovisnosti, uspostave demokratskog poretka i pobjede u nametnutome, Domovinskom ratu?

Ako je odgovor na ova, sve samo ne retorička pitanja, potvrdan, nameće se zaključak kako se problematika Bosne i Hercegovine kao države, Hrvata kao simultano ravnopravnoga i neravnopravnog naroda u njoj, ali i političkoga establišmenta Republike Hrvatske zapravo svodi na jednu te istu igru sjena koje na zid ove Platonove špilje bacaju nelustrirani ostaci režima koji je prethodio parlamentarnoj demokraciji i višestranačju u te dvije zemlje. U objema je riječ je o istome spletu problema; rješavanjem tih problema u jednoj od njih, i druga bi bila korak bliže izlječenju. Kao što je Bosna i Hercegovina u geopolitičkome smislu ključ opstanka Republike Hrvatske, tako je i Republika Hrvatska, ne samo kao potpisnica Daytona, ključ opstanka Bosne i Hercegovine. Krivnju za odumiranje Bosne i Hercegovine stoga snosi i hrvatska politička elita, ista ona koja je tijekom suđenja ignorirala Praljka i suoptuženu petorku, ali i nacionalistička margina čije su uskogrudne razmirice deziluzionirale Bušića, a čiji protagonisti i zbog toga nikada nisu uspjeli postati dijelom elite.

Glavni preduvjet za rješenje hrvatskoga pitanja u Bosni i Hercegovini, osim pronalaska nove, jedinstvene politike onkraj sadašnjih pokušaja izgradnje savezništva sa srpskom, tradicionalno iracionalnom stranom, jest u rješavanju problema protusuverenističke, samodovoljne, nedorasle i iz komunizma proizišle hrvatske političke elite. Što će se dogoditi ne dođe li do te promjene vlastitim su životima pokazali Zvonko Bušić i Slobodan Praljak: onaj tko u mitu umire radi otkupljenja, a u tragediji radi katarze, u političkoj zbilji umire kao simbol duha vremena. Te dvije smrti ujedno su i upozorenja, vjesnici sudbine koja će sustići Hrvate u Bosni i Hercegovini ne promijeni li se nešto u samoj Hrvatskoj. Kada je Praljak u haaškoj sudnici popio otrov, između njega i publike spuštena je zavjesa. Označava li ona svršetak tragedije, ili njezin novi čin?