'Boro, gotov sam, čuvaj mi Mateu'… Ovo je priča o Ljubi Grubišiću

Pohađao je OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, a u COUO Edvard Kardelj, danas Tehnička škola Nikole Tesle, po tzv. Šuvarovom modelu, deveti i deseti razred, a potom, u istoj školi, završava još dva razreda srednjoškolskog obrazovanja, metalski smjer. Višu poljoprivrednu školu završava u Vinkovcima, nakon čega odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA, u Skopje, danas Republika Sjeverna Makedonija, VES vojna policija. Oni koji su ga u mladosti poznavali, reći će kako je rado rekreativno zaigrao šah ili košarku, te da je bio iznimno dobar i pristojan mladić.

Marinko Leko – Čamac, zapovjednik satnije u kojoj je Ljubo bio zapovjednik voda, za Ljubu će kazati: "Poznavao sam ga cijeli život. Sama dobrota, on je živio crkveni nauk. Ljudina i srčan branitelj".

Godine 1988. Ljubo Grubišić vjenčat će se s Mirjanom Lozančić koja će im dvije godine kasnije, 1990., roditi jedino dijete, kćerku Mateu.

Mirjana Lozančić će ispričati: "Te su godine bile za nas vrlo burne. Ljubo se od samog početka aktivno uključio u organizaciju prvih demokratskih izbora, a potom, pri prvim nagovještajima ratnih sukoba, u obranu grada. Radio je kao vozač, gradili smo kuću, dijete je bilo malo, rat je bilo posljednje što je itko od nas priželjkivao. Ali on je doista bio domoljub, samo mu je na pameti bila Hrvatska i ništa ga nije moglo zaustaviti. Kad je mene i kćerku koja je imala tek 11 mjeseci poslao iz grada, molila sam ga da i on ide s nama, no on to, naravno, nije htio ni čuti. Pri odlasku, ponijela sam samo jednu malu torbu, minimalno stvari, jer smo vjerovali kako ćemo se brzo vratiti. Otišle smo 10. kolovoza, a naša kći je 21. kolovoza trebala napuniti godinu dana. U Ruskamenu je proslavila svoj prvi rođendan. Molila sam Ljubu da dođe, ali nije. Svi njeni rođendani ostali su bez njega".

Ljubin susjed, prijatelj i suborac Vinko Mažar, ispričat će: "Ljubo i ja smo, iako je on nešto mlađi, odrasli u istoj ulici. Osobito pristojan mladić, nikada nije ni s kim bio u sukobu. Kad smo na samom početku oformili interventni vod koji je na dojavu odlazio gdje god je trebalo, a u njemu su bili i Zdenko Dugić, Ante Marović itd., podrazumijevalo se da je i Ljubo jedan od njih. Bio je ludo hrabar i zbog toga sam mu često prigovarao. Prvi bi provaljivao vrata, ulazio u kuće, nije pazio na sebe. Znao sam mu reći – 'Ljubo, ne možeš tako ulijetati, moraš biti oprezniji…' Ali, eto, u takvim, izuzetno opasnim situacijama nije dobio metak, poginuo je od granate…".

Ante Marović, prisjetit će se: "Ljubo je bio, tako smo u ono vrijeme govorili, veliki Hrvat. Domoljub. Borac, baš herojčina. Sudjelovao je u svim akcijama, od one prve 4. srpnja u Banijskoj ulici, prema Borovu Selu, odlazio je na ispomoć u Budžak, dva dana je bio na Đergajskoj, prema tadašnjoj Mediki, kad su četnici probili položaj… Gdje god je trebalo ići, Ljubo se odmah odazivao. Toga dana, bilo je to 4. studenog, teško je ranjen Zvonko Milas. Zapovjednik našeg položaja u to vrijeme bio je Željko Leventić – Okac, a Ljubo njegov zamjenik. Iako se činilo kako Zvonku nema pomoći, ipak smo ga utrpali u prtljažnik automobila, a Okac i Ljubo su s njim krenuli u Borovo Commerce gdje je bila pričuvna bolnica. Kod ljekarne u Borovu naselju, danas Ulica Blage Zadre, automobil je ostao bez goriva. Danas pokojni Željko Leventić ispričat će nam kasnije kako su otišli po gorivo, a pri povratku, u neposrednoj blizini vozila, pala je granata od čijeg je gelera Ljubo teško ranjen u trbuh. U međuvremenu, Zvonko Milas je preminuo, a Okac ih je, obojicu, Ljubu unatoč teškoj ozljedi, sam je držao rukama utrobu koja je gotovo ispala, odvezao u bolnicu".

Borislav Spajić, danas cijenjeni urolog, liječnik u vukovarskoj ratnoj bolnici, ispričat će: "S dr. Jurajom Njavrom završavao sam operaciju drugog ranjenika kad su mi javili da su mi dovezli rođaka koji je teško ranjen. Izašao sam i izvukao ga iz auta, stavili smo ga na kolica i povezli prema improviziranoj operacijskoj sali. Bilo je nevjerojatno da je s takvom ranom još uvijek pri svijesti, ali bio je visok, jak, krupan… Ogroman geler mu je ušao s lijeve strane, kroz trbuh, cijela mu je utroba bila vani, kompletni abdomen i bilo je jasno da nema šanse… Ipak, morao sam nešto pokušati iako mi je i on govorio dok smo ga vozili – 'Boro, gotov sam, čuvaj mi Mateu…'. Uvezli smo ga u salu i uspavali… Dr. Njavro mi je rekao da je gotovo… Nisam želio odustati, ali nažalost, samo se ugasio…".

Mirjana Grubišić s tugom će nastaviti: "Početkom rujna, vidjela sam Ljubu posljednji put. Nakratko je naišao s nekim dečkima s Mitnice, oni su kasnije u Vukovaru, nažalost, svi izginuli, a tad su se vratili u grad tzv. Kukuruznim putem. Prije negoli će otići, preklinjala sam Ljubu da ostane, da se ne vraća, ali on o tome nije htio ni razgovarati. Rekao mi je – 'Ja neću da jednog dana netko upire prstom u moje dijete i kaže kako sam pobjegao…'.

Kad je poginuo, saznala sam isti dan… Marko Babić je javio u hotel, uvijek se netko javljao na telefon na recepciji, a onda su rekli i meni… U Ruskamenu, ostajale smo udovice jedna za drugom… Samo su stizale crne vijesti, prvo Ružici, supruzi Vinka Budimira – Slona, pa mojoj strini Mariji Lozančić, supruzi Ilije Lozančića kojeg su ubili na kućnom pragu… Kati Šego, supruzi Ante Šege, a onda i meni… Sutradan Katici Lozančić, supruzi Ivana Lozančića… Pa Vesni Šego, supruzi Ivice Šege… Gotovo nije bilo dana da nekome nisu javili…".

Nakon što je u vukovarskoj bolnici preminuo uslijed posljedica ranjavanja, tijelo Ljube Grubišića preneseno je u zgradu Lučke Kapetanije koja se nalazila preko puta bolnice gdje su već neko vrijeme odlagana tijela poginulih i preminulih zbog nemogućnosti pokapanja tijekom neprestanog granatiranja grada te označeno pod brojem 406.

Tijekom okupacije Vukovara, pri humanoj asanaciji terena, tijelo Ljube Grubišića pokopano je na vukovarskom Novom groblju. Nakon mirne reintegracije godine 1998. i ekshumacije masovne grobnice tijekom travnja i svibnja, identificirani su i Ljubini posmrtni ostaci te dana 9. svibnja pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Ljubina majka Danica i supruga Mirjana 

"Dok sam živa neću zaboraviti taj dan, taj šator, te… mirise… Bila sam kao paralizirana, ne znam kako sam hodala… Ljubu smo prepoznali po dijelovima odjeće i obuće… Njegovom bratu Zoranu, dr. Spajić dao je sat koji je Ljubo imao na ruci… Danas je taj sat kod mene… Na zgarištu naše kuće, pronašla sam njegove ključeve, vozačku i prometnu dozvolu… To je sve što nam je ostalo od njega…"; završit će priču Mirjana Grubišić.

Kada je poginuo pri obrani svoga doma i Domovine koju je toliko volio, Ljubo Grubišić, suprug, otac, sin i brat, imao je 29 godina.

Ljubo, nismo te zaboravili.