Borba protiv nasilja nad ženama ili pokušaj uvođenja rodne ideologije?

Kada se stvari ovako formuliraju, gotovo je nemoguće zamisliti da bi itko u Europi bio protiv ovakvog dokumenta. Bez obizra kojoj političkoj stranci pripada, bez obzira na odnos prema nacionalnom pitanju, euroskepticizam, kršćansku denominiaciju, svjetonazor ili (i)religioznost, svaki Europljanin složit će se da je nasilje nad ženama civilizacijska sramota protiv koje se treba aktivno zauzimati.

Rodna ideologija po prvi put ulazi u međunarodni ugovor

Svjesni te činjenice, rodni ideolozi odlučili su odigrati kartu žrtava obiteljskog nasilja kako bi svoje znanstveno nepotvrđene teze po prvi puta u povijesti učinili dijelom jednog međunarodnog ugovora.

Tako se u Konvenciji koja se pretendira baviti mjerama protiv nasilja nad ženama uvodi pojam “roda” kao “društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce” (čl. 3). Nadalje, govori se o obveznim izmjenama nastavnog plana i programa kojima bi se promicale “nestereotipne rodne uloge” i upozoravalo na “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” (čl. 14). Ove mjere ne obuhvaćaju samo državne obrazovne institucije, već i sve ostale instutucije koje se bave formalnim ili neformalnim obrazovanjem, u što spada i npr. župski vjeronauk (čl. 94-97). U čl. 12 najavljuje se rat protiv svih promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja, običaja i tradicija koje nisu u skladu s tezama rodne ideologije (usp. čl. 42), kao preludij za daljnje sužavanje područja vjerskih sloboda.

Instrumentalizacija žrtava nasilja

Iz svega navedenog jasno je da stvarni cilj pokretača ove Konvencija nije borba protiv nasilja nad ženama kao takvog, već je riječ o gruboj instrumentalizaciji žrtava nasilja u pokušaju da se rodna ideologija nametne svim članicama Vijeća Europe. Jer da je pokretačima Konvencije zaista stalo do žrtava obiteljskog nasilja, onda bi težili tome da izrade dokument koji bi bio prihvatljiv svim skupinama i političkim opcijama, što bi zasigurno dovelo do širokog konsenzusa o ovom izuzetno važnom pitanju.

Umjesto toga, pokretači Konvencije pokušali su iskoristiti krinku borbe protiv nasilja nad ženama samo kako bi zauzeli visoku moralnu poziciju, sa koje će onda moralno ucjenjivati sve one koji se iz opravdanih razloga opiru njezinoj ratifikaciji. Tako se npr. posljednjih par tjedna u nekim medijima intenzivno implicira da je svatko onaj tko je protiv Istanbulske konvencije ujedno i protiv zakonske zaštite žrtava obiteljskog nasilja, što je naravno potpuna besmislica.

Pri ovom perfidnom pokušaju najveću nepravdu trpe upravo same žrtve obiteljskog nasilja, čije se osobne životne tragedije koriste kao sredstvo u ideološkoj borbi koja s tim nasiljem nema ama baš nikakve veze.