'Bojala sam se da gazim po očevim kostima. Nadam se da će mi netko reći gdje su'... Priča o Borisu Rapčaku

Sotin je danas prigradsko naselje Vukovara, udaljeno šest kilometara jugoistočno od ulaza u grad. Leži na desnoj obali Dunava, uz cestu Vukovar–Ilok. Tijekom Domovinskog rata, kroz različite postrojbe, mještani Sotina dali su veliki doprinos obrani domovine, ali su i u svome domu podnijeli veliku žrtvu. Ovo malo slavonsko mjesto iz 1991. godine broji 68 žrtava, od kojih se imena 17 osoba još i danas nalazi na popisu nestalih. Jedno od njih je ime Borisa Rapčaka.

Boris Rapčak rođen je 5. rujna 1967. godine u Vukovaru, kao mlađi od dvojice sinova Verice rođ. Dugalić i Dragutina Rapčaka. Osnovnu školu pohađao je u Sotinu, područna škola OŠ Vladimir Nazor, danas područna škola OŠ Mitnica, iz Vukovara. Oni koji su Borisa poznavali u ranom djetinjstvu, prisjetit će se veselog i hiperaktivnog dječaka, a prijatelji iz mladosti, kao mladića koji je volio motore, rock glazbu, a osobito engleskog pjevača Billyja Idola čije je plakate držao na zidovima svoje sobe.

Borisova majka, Verica Rapčak, sa sjetom će ispričati: "Moga Borisa su prijatelji, od milja, zvali Mali Rašo, iako je bio visok skoro dva metra. Tko god mu se obratio za pomoć, Boris bi mu pomogao, nikome nije znao reći 'ne'… Bio je izuzetno društven, veseljak, volio je plesati…".

Godine 1986. Boris će u Zagrebu odslužiti vojni rok u bivšoj državi. Po povratku iz tadašnje JNA, u vukovarskom VUPIK-u radit će sezonske poslove, sve do 1989. godine kada u istom poduzeću, na farmi Jakobovac, nedaleko od Ovčare, u djelatnosti Svinjogojstvo, dobiva stalni posao. Tatjanom Drpom oženit će se 1988., a ona će im godinu dana kasnije roditi kćerku Sandru, njihovo jedino dijete.

Nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, postalo je jasno kako je ratni sukob neizbježan, pa se Boris, zajedno s prijateljima i susjedima pridružuje organiziranim seoskim stražama. Supruga Tatjana će ispričati: "Bili su slabo naoružani, imali su samo nekoliko pušaka koje bi izmjenjivali na straži ili na kontrolnoj barikadi. Boris je najčešće bio na onoj, nedaleko od naše kuće, na izlazu iz sela, prema Vukovaru, iako je po potrebi išao gdje god bi ga poslali…".

Dana 28. kolovoza 1991., JNA je, potpomognuta pješadijom srpskih paravojnih snaga, tenkovima napala vukovarsko naselje Mitnica. Tijekom borbe koja se razvila, Mitnicu, ali i obližnje selo Sotin, nadlijetali su avioni koji su raketirali čak i mrtvačnicu na Novom groblju Dubrava. Branitelji su se povukli do položaja poznatog kao "Res", a jedinice JNA ukopale su se na obližnjem salašu Goldschmidt. Sotin je ostao odsječen od Vukovara.

Prema iskazima preživjelih, stanovnici Sotina nastojali su život u neprirodnim uvjetima, koliko toliko, držati pod kontrolom. I dalje su odlazili na kontrolne točke na izlazima iz sela, strahujući od neprijateljskog napada, a nadajući se kako će se situacija ipak kroz neko vrijeme primiriti, nemajući drugih mogućnosti, odlazili su na posao na obližnju farmu Jakobovac, gdje im je, još dok je komunikacija radila, uvedena radna obaveza.

Dana 30. rujna 1991., kada im se život nepovratno izmijenio, prisjetit će se Borisova majka Verica: "Ujutro, oko 6 sati, ispratila sam Borisa na posao. To je bio posljednji put da sam vidjela moga sina. Oko 8 sati, isto jutro, začula se tutnjava tenkova. Uplašili smo se, a kako nismo imali gdje pobjeći, sakrili smo se u podrum stare kuće, moj suprug Dragutin, snaha Tatjana, unuka Sandra, jedan susjed i ja. Kad su nam viknuli da izađemo, nismo imali izbora. Dvorište je bilo puno četnika, ulica puna tenkova, njihove vojske, domaćih Srba, dojučerašnjih susjeda…".

Priču će nastaviti Borisova kći Sandra: "Djeda i susjeda skinuli su do gola, vezali im ruke žicom za tenk i tako odvukli… Nismo ih više vidjeli, sve dok u prosincu, u prvoj razmjeni zarobljenika, nisu pušteni iz logora u Begejcima… Do mame i bake koja me je držala u naručju, došla su… Dvojica… I natjerali ih da se vrate u podrum… Mamu su u podrumu natjerali da se skine… Ona je molila da joj to ne naprave, ali su joj zaprijetili da će ubiti baku i mene… Silovali su je, prvo jedan, pa drugi… Iživljavali se nad njom… Kad su završili, istjerali su nas van, utovarili u neku prikolicu i odvezli u Negoslavce… Tamo su, sutradan, ona ista dvojica, ponovo silovala mamu… Baka je čula kako jednog od njih netko zove 'kapetan Boro'. Kasnije smo saznali da se zove Borivoje Tešić i da je nakon rata bio komandant žandarmerije u Beogradu. Čuli smo i da je nedavno umro, a ime drugog maminog mučitelja nikada nismo saznali. U kući, u Negoslavcima, gdje su nas držali, baka je, dok su je ispitivali i pravili popise Hrvata iz sela, čula kako je jedan od njih rekao – 'Borisa mi stavi na prvo mjesto…'. Također, čula je kako jednog od ispitivača  oslovljavaju imenom 'Žarko Kvočka'. Nakon dva dana, odvezli su nas u Šid i pustili… Otišle smo u Makedoniju, kod bakinog brata, a kad smo na televiziji vidjeli djeda kako izlazi iz autobusa, nakon razmjene, odlučile smo i mi otići u Zagreb…".

Po dolasku u Zagreb, obitelj će Borisa Rapčaka tražiti preko svih dostupnih institucija, od Crvenog križa do raznih udruga. Njihova potraga ni danas, gotovo 31 godinu kasnije, nije završila:

"Nakon mirne reintegracije, pokušale smo od nekadašnjih susjeda Srba saznati što se dogodilo s tatom. Vladao je zavjet šutnje. Pitali smo ljude po selu, ali jedan kaže - 'To niste trebale pitati', drugi kaže - 'Pod zemljom je', ali neće reći gdje... Baka ih je molila, preklinjala, predlagala da, ako se boje, napišu cedulju i prikače je na vrata ili na bilo koji drugi način priznaju istinu... Nekoliko godina, na suđenju za ratni zločin, Žarko Milošević kojem se sudilo, progovorio je, a nešto je ispričao i svjedok Borivoje Anojčić. Milošević je rekao kako samo zna da su svi likvidirani, ali da mu nije poznato tko je to učinio i gdje su tijela pobijenih pokopana. Ispričao je da su 'neki' iz Negoslavaca došli po oca i ostale Hrvate na farmu Jakobovac i odveli ih u smjeru Ovčare. To je bilo 30. rujna 1991., zato se otac od tada vodi kao nestao. Prije desetak godina, preko društvene mreže, pronašla me je jedna žena koja je rekla kako je, prije negoli su ga odveli, pričala s mojim ocem... Rekla je da je bio svjestan što će mu se dogoditi i da joj je rekao kako me nikada više neće vidjeti... Navodno, da su ih Negoslavčani pokupili radi osvete zbog pogibije nekih njihovih na Sajmištu, ali to nije potvrđeno...", s tugom će reći Sandra Rapčak, a onda će nastaviti:

"Kažu kako će s vremenom biti lakše, ali to nije istina. Kao djevojčica, imala sam jedan grozan strah. Svaki put kada bih hodala našim selom, Ovčarom i Vukovarom, bojala sam se da gazim po očevim kostima. Prolazila sam pokraj tuđih bunara misleći da se u njima kriju njegovi ostaci. U tim šetnjama sam susretala susjede, Srbe koji su možda znali očevu sudbinu. Mislila sam kako mi se smiju jer hodam po posmrtnim ostacima svojega oca. Odavno sam se pomirila s tim da više nije živ, ali dok sam je živa, nadat ću se da ću ga pronaći i dostojno pokopati. Pravdu više ne očekujem… Tek, da će možda, ipak, nekoga zapeći savjest… Makar pred smrt… I da će reći gdje su zakopane kosti moga tate…".

Kada je dana 30. rujna 1991. odveden u nepoznato, Boris Rapčak, suprug, otac, sin i brat, imao je samo 24 godine. Borise, nismo te zaboravili.

****** Između 14. i 20. listopada 1991. godine srpske su vojne postrojbe nakon okupacije Sotina veći broj nesrpskih mještana nasilno odvele iz njihovih domova u logor u Negoslavcima gdje su bili podvrgnuti zlostavljanjima i ispitivanjima.

Preostale Hrvate u Sotinu okupatori su držali u pritvoru, te su ih u radnim logorima tjerali na rad i postupno ubijali. Njih 13 ubijeno je uoči protjerivanja, a ostali su protjerani 27. prosinca. Nakon povratka posmrtni ostatci dijela stradalih nađeni su na mjesnom groblju i u masovnoj grobnici kod vučedolskih vinograda. Sotin broji 68 žrtava  iz 1991. godine, od kojih se imena 17 osoba još i danas nalazi na popisu nestalih.
MCDR Vukovar

*** Ovaj članak je nastao u sklopu projekta portala Direktno ''Heroji Domovinskog rata'', s ciljem predstavljanja pripadnika Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, koji su se istaknuli junačkim djelima u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata i nerijetko položili i svoje živote za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Cilj projekta je očuvanje sjećanja i vrijednosti Domovinskog rata, odnosno trajno podsjećanje na važnost borbe za hrvatsku nezavisnost te nastojanje da Domovinski rat i istaknute bitke i pojedinci ne da padnu u povijesni zaborav.