Bio je priseban, podigao je ruku i mahnuo četnicima… Priča o Tomislavu Lenđelu

Tomislav Lenđel, za obitelj Tomo, rođen je 6. kolovoza 1957. godine u Vukovaru, kao mlađi od dvojice sinova Kate rođ. Mijić i Franje Lenđela. Osnovnu školu pohađao je u OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a potom Školu učenika u privredi, tzv. ŠUP, smjer bravar. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja odlazi u ondašnju JNA, u Ptuj, a potom na aerodrom Cerklje kod Ljubljane, Republika Slovenija.

Po povratku s odsluženja vojnog roka, zapošljava se u Tvornici gume i obuće Borovo, pogon Strojara, gdje će raditi sve do početka Domovinskog rata. Oni koji su Tomislava poznavali, opisat će ga kao mirnog i samozatajnog mladića koji je kao i brojni Vukovarci dane rado provodio u ribolovu na Dunavu. 

Godine 1986. oženit će se Oliverom Bođanec, medicinskom sestrom koja se u potrazi za poslom doselila iz Ruskog Krstura, naselja u općini Kula u Zapadnobačkom okrugu u Vojvodini te zaposlila u vukovarskoj bolnici i koja će im iste godine roditi kćerku Tamaru, njihovo jedino dijete.

Ostati u Vukovaru, bio je zajednički izbor

Olivera Lenđel sa sjetom će ispričati: "Tomo se, zajedno sa starijim bratom Zlatkom, aktivno uključio u organizaciju prvih demokratskih izbora, a zajedno su, već pri prvim naznakama mogućih sukoba, s prijateljima i susjedima u ulici gdje smo stanovali i gdje je bila njihova roditeljska kuća, pristupili prvim stražama. Pošli su u trapericama i tenisicama, nije bilo ni pušaka za sve, pa su se za naoružanje izmjenjivali na smjenama".

A o Tomislavu će svi koji su ga poznavali, kako prije rata, tako i u ratu, imati samo riječi hvale.

Fanika Janko: "Tomislav je bio prekrasan čovjek, branitelj s velikim srcem, pametan i odgovoran. Zapovjednik položaja Josip Tomašić - Osa, imao je u njega izuzetno povjerenje. Pred sam kraj, sjećam se da je izdao zapovijed da se Tomislav postavlja za zapovjednika jednog punkta, no sad se ne mogu točno sjetiti kojega".

Tomislav Baumgertner – Brko: "Poznavao sam i Tomislava i brata mu Zlatka, fini dečki, normalni - rekli bismo u ono vrijeme, nikada se za njih nije čulo ništa loše, nikada nisu započinjali kavgu ili nekome pravili probleme. Vrijedni i pošteni, kao i njihovi roditelji. Nisam s njima bio na istom položaju, ali čuo sam od Zlatka Mengesa da su tamo bili od samog početka i da su bili odlični.

Tomislav Lenđel će do samog sloma obrane grada biti na položaju Osa, u neposrednoj blizini vukovarske 'kasarne', gdje su bitke prsa o prsa  i napadi transporterima i tenkovima praćeni neprijateljskom pješadijom, bili svakodnevica. U jednoj od najboljih iskustvenih knjiga o ratnom Vukovaru, autora Drage Maksimovića – Vukovar. Grad tisuću istina!, ostat će zapisano: "U daljini, preko razglasa, čujem dobro poznatu uspavanku: 'Ustaše, crna legijo, znamo da vas ima deset tisuća. Upotrijebit ćemo novo oružje! Vukovar će vam biti masovna grobnica'… Za Marš na Drinu koji slijedi odmah nakon toga, već sam doista preumoran…

Počeo je mjesec studeni. Nekako nas je svakim danom sve manje i manje, a neprijateljske horde nadiru svakodnevno. Neprijatelj je posebno okrutan i pojavljuje se u raznim oblicima. Neki su u civilu, neki u skrpljenim uniformama. Iznenada se ukažu na balkonima i prozorima kuća, ispucaju nekoliko rafala i nestanu...".

Olivera Lenđel će nastaviti: "Posljednji put, Tomu sam vidjela na Dan mrtvih u vukovarskoj bolnici. Prije rata radila sam na Internom odjelu i dragovoljno sam, kao i moj suprug ostala u ratnom Vukovaru. Što god se kasnije dogodilo, uvijek sam bila svjesna da je to bio naš zajednički izbor – ostati. On na položaju braneći grad, a ja u bolnici, pomažući u zbrinjavanju ranjenika. Tamo sam od mjeseca kolovoza boravila neprekidno. Taj dan, uspjeli smo kratko biti sami, skupila sam mu nekoliko cigareta, on mi je donio bombon. Rekao je da je u našem vrtu ostala jedna ruža i da će je odnijeti svome ocu na grob, pokopan je na starom katoličkom groblju nedaleko od njegovog položaja. Prije odlaska, još je samo rekao da je gadno… I što god da se dogodi, naći ćemo se u Zagrebu… Nikada ga više nisam vidjela…".

Bježi unutra, to su četnici!

Mile Markovinović, jedan od zapovjednika na punktovima Osa, prisjetit će se Tomislava: "Tomo je bio dobar dečko, samozatajan, tih… Svi smo se tamo trudili napraviti što smo u tom trenutku i uvjetima koje smo imali, mogli… Tako i on… Bio je odličan borac…".

O posljednjem danu bitke i posljednjem susretu s Tomislavom Lenđelom, njegov suborac, tada maloljetni branitelj Mladen Uhlarik, ispričat će: "Oko osam sati ujutro, dana 18. studenog, na položaju smo bili Tomislav i Zlatko Lenđel, Tadija Jukić, Slobodan Vuletić, Tomislav Vilhelm, ja i čini mi se još dvojica, nisam siguran u imena… Odjednom, pojavio se Drago Horvat i rekao nam kako je Vukovar pao. Na motoroli smo imali šifru 'Sretan rođendan', što je bio dogovoreni znak za povlačenje, međutim, ostala nam je u kući i iako su nam suborci javljali o povlačenju, nismo to čuli.

Spalili smo papire na kojima smo imali raspored straže, razbili radio stanicu i bacili je u jednu šahtu. Polako smo se povlačili prema Slaviji, usput smo se rasuli, a nas petorica, braća Lenđel, Tadija Jukić, Slobodan Vuletić i ja, ušli smo u kuću Siniše Vebera. U njoj tada, iako je prije tamo bilo civila u podrumu, više nije bio nitko. Mislim da smo se mi s prve linije i spustili zadnji. Nešto prije podneva, Tomislav je izašao van i pogledao prema velikoj krivini, prema vodotornju i ispred jedne kuće, tamo se sad nalazi trgovina s auto dijelovima, ugledao tri četnika. Srećom, Tomo je bio vrlo priseban, podigao je ruku i mahnuo im, oni su mu uzvratili misleći da je i on njihov, osobito jer je i Tomo na sebi, kao i oni, imao pancirku. Ja sam također krenuo van, a on mi je viknuo – 'Bježi unutra, to su četnici!'.

Posakrivali smo se i čekali do kasno u noć. I danas se sjećam, mjesečina je bila kao da je dan, sve se vidjelo. Braća Lenđel i Tadija su rekli da kreću u proboj, a ja i Slobodan smo to odbili. Rekao sam da se bojim, a nadao sam se da ću se nekako, budući da sam imao sedamnaest godina, izvući. Njih trojica su krenula u smjeru centra, prema bolnici, a Slobodan i ja smo se provukli preko ruševina i ušli u jednu rupu iza tamošnjih zgrada. Kasnije smo ipak zarobljeni, preživio sam Velepromet, logor, ali cijelo sam vrijeme vjerovao kako su se oni spasili. Tomo mi je bio drag. Bio je stariji, znao me je pitati: 'Mali, bojiš li se?, a kad bih odgovorio – 'Bojim!' – rekao bi mi – I treba da se bojiš. Samo boj se živih, mrtvih ne… Bio je uvijek pozitivan, pazio je na mene i hrabrio nas…

Nisam ga se navoljela…

Olivera Lenđel, s tugom će ispričati: "Ja sam cijelo vrijeme vjerovala, nadala sam se da je živ. Nisam htjela misliti drugačije. Tražila sam ga preko Crvenog križa, sačekivala sve razmjene, na jednoj mi je jedan čovjek, kad sam mu pokazala Tomislavovu fotografiju, kazao  – 'Vidio sam ga negdje, sigurno, živ je!'... Kad je prošla i posljednja velika razmjena, počela sam se pitati, da je negdje, nekako bi se javio, našao bi način… Ali opet, nada je bila jača… A onda, 1995. godine, došlo mi je dvoje ljudi na Črnomerec gdje sam tada stanovala i rekli su mi koji dan da dođem u tzv. Kockicu na 'prepoznavanje preko fotografija'. Tako su to nazvali.

Gledajte, na to se nikada ne možeš pripremiti. Nikada. Gledaš fotografije čovjeka kojeg voliš, pretučenog, mrtvog. Kako sam dobila informaciju, njih su trojicu presreli domaći Srbi u Radićevoj ulici, nešto niže od tadašnje škole Vladimir Nazor, danas je tamo Policijska postaja Vukovar, prema centru grada… Očigledno je bilo da su, prije negoli su pogubljeni, zlostavljani. Tomo je imao zadignutu majicu, vidjele su se modrice ne tijelu tamo gdje su bubrezi, krv mu je curila iz nosa, ispod oka je bio plav… A po sredini čela bila je rupa od metka… Smaknuće… Tako je i pisalo na papiru koji su mi pokazali – 'Smrt nastala vatrenim oružjem iz neposredne blizine'.

Taj dan sam saznala za njegovu smrt, ali tijelo još uvijek nisam imala. Godine 1998. nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Novom groblju Dubrava, pozvali su me na identifikaciju pod šator, na groblju. Bilo je to krajem mjeseca svibnja. Ono što sam tada vidjela, nisam prepoznavala kao tijelo moga supruga… Lice je bilo neprepoznatljivo, za odjeću nisam mogla garantirati da je njegova, kao ni upaljač i sitan novac koji su kod njega pronašli. Imao je brkove, a na tome licu je ostao samo vrh jednog brka. Nisam željela potvrditi da je to on, razumijete, nisam mogla, morala sam biti sigurna da idem k njemu…

A onda su me pozvali u stranu i pokazali mi njegov novčanik, ključ od kuće, poziv za mobilizaciju koji je dobio iako je već davno bio na položaju i najlon vrećicu s pedesetak fotografija koje je imao u jakni, na prsima… Naše obiteljske slike… Onda sam znala… Pronašla sam muža… Željela bih reći, nadala sam se do zadnjega… Ovakvih Olivera kao ja ima tisuće… Nisam sama… Ali svatko nosi svoju bol… Kad sam ga izgubila, još sam bila zaljubljena… Nisam ga se navoljela… Nisam mogla pojmiti da ga nema… Sve shvaćaš, ali si ne želiš priznati… Njegovog brata Zlatka su identificirali nešto prije, ali smo molili da se pričeka s pokopom dok se ne pronađe i Tomo… Dana 29. svibnja 1998., obojica su pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru…

Na pokopu, njihova je majka stajala između dva lijesa, prestrašno je bilo… Znate, danas djeca gotovo nemaju pojma o poginulim braniteljima, a za koju godinu, neće se smjeti ni reći da je bilo rata… A mora se govoriti, generacije koje dolaze moraju znati…".

Kada je nakon sloma obrane Vukovara zarobljen i mučki pogubljen, Tomislav Lenđel imao je trideset i četiri godine…

Tomislave, nismo te zaboravili.

*** Ovaj članak je nastao u sklopu projekta portala Direktno ''Heroji Domovinskog rata'', s ciljem predstavljanja pripadnika Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova, koji su se istaknuli junačkim djelima u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata i nerijetko položili i svoje živote za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Cilj projekta je očuvanje sjećanja i vrijednosti Domovinskog rata, odnosno trajno podsjećanje na važnost borbe za hrvatsku nezavisnost te nastojanje da Domovinski rat i istaknute bitke i pojedinci ne da padnu u povijesni zaborav. Projekt je realiziran u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja Republike Hrvatske.