Bilo kakav sukob Rusije i Ukrajine najviše bi štetio jednoj drugoj zemlji, pitanje je zašto se u medijima stvara atmosfera rata

Gomilanje vojnih snaga uz granicu s Ukrajinom, čiji je broj trenutno nedovoljan za bilo kakav ozbiljniji napad, prvenstveno je sredstvo pritiska kako bi se zapadne zemlje dovelo za pregovarački stol, a služi i kao osigurač protiv eventualne ukrajinske operacije na istoku zemlje (ta bi operacija nedvojbeno mogla dovesti do ruske intervencije u Ukrajini). Rat, dakako, ne odgovara ni Ukrajini. Sam se ukrajinski predsjednik Volodomir Zelenski jučer usprotivio sijanju panike i ustvrdio da one pomažu jedino neprijatelju. To je drugi put da je Zelenski upozorio na zapadnu medijsku histeriju.

Velika igra Istoka i Zapada

Svima bi trebalo biti jasno da je Ukrajina poprište velike igre Istoka i Zapada. Nema dvojbe da ideja "ruskoga svijeta" nije geopolitički i ideološki koncept kojemu se trebaju veseliti Rusiji susjedne zemlje s većim brojem ruskoga stanovništva. Rusija je izvršila okupaciju Krima i podupire proruske separatiste na istoku Ukrajine. Dakle, njezini se postupci nedvojbeno mogu tretirati kao agresivni. 

Međutim, u sadašnjoj konstelaciji odnosa rat na istoku Europe isplatio bi se jedino dijelovima američkog liberalno-interevencionističkog establismenta koji ima jak utjecaj i na vojno-industrijski kompleks. Tu se i dalje mogu pronaći tipovi čiji je mentalni sklop formiran u vremenu hladnoga rata i koji su zarad iracionalne rusofobije spremni na sve, pa i na poteze koji su protivni američkim interesima. Zapadna politika posljednjih petnaestak godina Rusiju gura u naručje Kini, a to je savez koji je, kao što je davno pisao Zbigniew Brzezinski, najopasniji po američke interese. 

Novi sukobi na istoku Europe Rusiju bi za sljedećih nekoliko desetljeća u potpunosti gurnuli prema Kini, a to je scenarij koji Washingtonu nikako ne ide u prilog. Henry Kissinger pred 50 je godina bio autor američkog približavanja Kini kako bi se ograničio utjecaj Sovjetskog Saveza. SSSR je na kraju propao, ali je na agendi takve politike izrasla snažna Kina kao strateški konkurent koji je već danas daleko opasniji od nekadašnjega Sovjetskog Saveza.

Kamen smutnje

Kissinger je navodno Donaldu Trumpu predložio približavanje Rusiji kako bi se ograničila moć Kine. Takav "obrnuti strateški manevar“ danas bi bilo teško izvesti, rusko-kineska suradnja sve je intenzivnija u mnogim područjima, no "stari lisac" dobro je svjestan da bi američka politika u idućim godinama trebala ići prema određenom detantu s Rusijom. Ideja dvostrukog obuzdavanja Rusije i Kine istodobno potpuno je nerealna i neostvariva što, naravno, ne znači da ju ne zagovaraju određeni jastrebovi u Washingtonu koji nisu svjesni da je vrijeme unipolarizma završeno i da međunarodni poredak tranzitira prema multipolarnosti. 

Zanimljivo je da se je sijanju panike pridružila i Njemačka koja je pozvala svoje građane da napuste Ukrajinu. Upravo je Berlin trenutno u najnezavidnijoj poziciji jer ovisi o ruskim energentima, a s druge je strane u sigurnosnom smislu vezan uz SAD. Bilo kakav sukob najviše bi štetio upravo Njemačkoj. Stopiranje Sjevernog toka 2 išlo bi više na štetu Njemačke, nego Rusije. Rusija bi imala određene gubitke od njegova zaustavljanja, no Moskva može pronaći i nova tržišta na istoku (pred koju godinu izgrađen je plinovod Snaga Sibira koji ide prema Kini), a u ugovoru o izgradnji spornog plinovoda Rusija je osigurala velike penale koje bi Berlin morao platiti. 

Zaustavljanje plinovoda najviše bi platila Njemačka koja presudno ovisi o ruskome plinu. Odnos prema Rusiji mogao bi u budućnosti predstavljati veliki kamen smutnje u novoj njemačkoj vladi budući da Zeleni u odnosu prema Rusiji bezrezervno slijede Washington, a SPD još od vremena Brandta u okviru "Ostpolitik" zagovara strateški nijansiraniji pristup. 

Psihološko-propagandni rat

Ako je izgledno da Rusija neće napasti Ukrajinu, pod uvjetom da ne dođe do pokušaja reintegracije Donbasa (što nije izgledno), postavlja se pitanje zašto se u medijima stvara atmosfera rata i zašto zapadne zemlje pozivaju građane na napuštanje te zemlje? Riječ je o psihološko-propagandnom ratu u koji su – svjesno ili nesvjesno, to oni ni sami ne znaju – uključena i domaća prepisivačka piskarala koja nisu sposobna samostalno napisati neku analizu, nego kopiraju zapadne agencijske vijesti i analize. 

Napuštanje zemlje od stranih državljana ima jak psihološki efekt.  Želi se stvoriti atmosfera kako do rata samo što nije došlo, ali su se, eto, Rusi na kraju ipak uplašili i podvili rep. Sve je to dio standardnog repertoara novoga hladnoratovskog nadmetanja, a ponekad služi i u domaće dnevnopolitičke svrhe pa je tako Boris Johnson snažno zaoštrio retoriku prema Rusiji baš onda kad je otkriveno da se ludo zabavljao u vremenu lockdowna u Velikoj Britaniji, zemlji koja bi ponovno silno željela biti "globalnom Britanijom", ali je ipak na putu ocvalog imperija.