Bijeli heteroseksualni muškarac Duhačeku: Kad se pojave konzervativni homoseksualci, to će biti ravnopravnost

Prije negoli prijeđem na Duhačekov polemički odgovor, ukratko ću navesti ključne teze iz svoje kolumne: 1. U današnjemu kontekstu starije oblike seksualno-manjinskoga djelovanja zamijenila je "rodna", to jest "transrodna" ideologija, koja teži rekonceptualizirati ljudsku narav; 2. U skladu s time, unutar "rodne ideologije" sve više dolazi pluralizma i neslaganja, uslijed kojih neki misaoni pravci (homoseksualni, feministički) nekim drugima (poglavito "transseksualnome") postaju oprečni; 3. Vjeruju li da je njihov svjetonazor istinit, konzervativci trebaju iskoristiti pluralnost struja unutar "rodne ideologije“ kako bi u intelektualnoj borbi za svoje ideale pridobili i neke pripadnike suprotne strane.

Duhaček – i to je najveća mana njegova odgovora – ne uspijeva polemizirati s ovim točkama, dotičući ih tek usputno. O prvoj se ne izjašnjava, za drugu ističe kako se unatoč doktrinarnoj suprotstavljenosti različite skupine obuhvaćene nazivom "rodna ideologija" kada zagusti ipak drže zajedno – što, kako ću pokazati, nije cjelovita istina – dok treću tumači kao teoriju zavjere u sklopu koje konzervativci pridobivaju homoseksualce za poništenje vlastitih "prava", zanemarujući činjenicu kako u liberalnome, demokratskom i nominalno pluralnome kontekstu svatko ima pravo opredijeliti se za onaj skup vrijednosti koji drži ispravnim, pa tako i homoseksualci imaju pravo na mnoge načine biti vrijednosno konzervativni, kome god se to moglo ne sviđati. Ako je slobodarsko višeglasje za njega "divide et impera", kakvu viziju društva Duhaček zagovara?

Budući da se zamjerke koje se tiču srži mojega teksta nalaze tek na rubovima Duhačekove argumentacije, njegov odgovor uvelike je promašen. On, naime, ne polemizira s mojim tezama, već – u najboljem slučaju – s mojim digresijama te – u najgorem slučaju – s onime što mu se, valjda na temelju čitanja između redaka, čini da mislim. Budući da je čitanje misli manje pouzdana disciplina od čitanja tekstova, vratimo se bȋti problema.

Dekonstrukcija ljudskosti

Ponajprije, kao svojevrsni uvod najbolje bi prvo bilo odgovoriti na Duhačekovu opasku kako svoja stajališta o LGBTIQ+ misliocima ne potkrepljujem mislima autoriteta kao što je, primjerice, Judith Butler. Budući da sam se teme "rodne ideologije" već dotaknuo u više svojih kolumni, ovaj puta nisam držao potrebnim ponovno izvlačiti sve referencije na koje sam se već pozvao, poput intelektualnih uzora "rodne ideologije" i onoga što vidim onečovječenjem čovjeka kroz doktrinarno inzistiranje na poništavanju biološki uvjetovanih aspekata bivanja ljudskim bićem – kao što je spol – te paralelnom uvođenju više desetaka "rodnih identiteta", kao posve proizvoljnih, k tome i međusobno kategorijalno nespojivih konstrukata ("two-spirit" se tako, primjerice, odnosi na poimanje vlastita jastva, "asexual" na izostanak seksualne privlačnosti prema drugome, a "cross-dresser" na način odijevanja).

"Iako se korijeni 'rodne ideologije' mogu pronaći u intelektualnom nasljeđu Judith Butler, koja je prva rod radikalno odvojila od spola, eventualne i posve logične posljedice 'rodne ideologije' u punini se mogu spoznati jedino vratimo li se nešto dalje u povijest prošlostoljetne filozofije, te se, umjesto na poznati zaključak Simone de Beauvoir, osvrnemo na Sartreovu misao koja je u bitnome ista kao i njezina teza da se 'ženom ne rađa, već postaje', ali je ujedno i općenitija, pa joj je utjecaj stoga i dalekosežniji – riječ je o maksimi po kojoj 'egzistencija prethodi esenciji'", napisao sam, primjerice, prije više od godinu dana, nadodajući:

"Ta naizgled bezazlena, a po mnogočemu i točna tvrdnja, u svojoj apsolutiziranoj inačici može poslužiti i kao sažetak čitave 'rodne ideologije', čija je ključna svrha, bili toga njezini današnji zagovornici svjesni ili ne – dekonstruirati bȋt ljudskosti. Ustanoviti da je cilj 'rodne ideologije' promijeniti pravila bivanja čovjekom bio bi eufemizam; točnije bi bilo primijetiti da se on sastoji u temeljitoj preobrazbi onoga po čemu ljudsko biće jest to što jest, naime usklađenosti rodnoga i spolnog identiteta i muško-ženskog dvojstva u kojemu se ta ljudskost ostvaruje. Po svojoj nakani transformacije temeljnih postulata ljudskosti, 'rodna ideologija' srodna je transhumanizmu, a po svojemu uvjerenju da su 'rodne uloge' alati podčinjavanja žena i seksualnih manjina, ona je i postmarksistički fenomen“.

"Transrodni" ideal samonadilaženja vlastite tjelesnosti višekratno sam dovodio u vezu s ostalim vidovima aktualnih teorijsko-praktičnih pokušaja onoga što je C. S. Lewis nazvao "ukidanjem čovjeka", kao i s pokušajima "ukidanja čovjeka" koji su se u ublaženim oblicima provodili u onome što je Hannah Arendt proglasila jedinim dvama prošlostoljetnim totalitarizmima, naime hitlerizmu i staljinizmu, pa sam ranije ove godine napisao, primjerice:

"Upravo se na sintagmu čovjekova samoukidanja, evocirajući naslov knjige C. S. Lewisa, govoreći o srodnim pitanjima, pozvao i René Girard: '20. stoljeće bilo je stoljeće klasičnoga nihilizma. 21. stoljeće bit će stoljeće zavodljivoga nihilizma. C. S. Lewis je bio u pravu kada je govorio o 'ukidanju čovjeka'. Michel Foucault dodao je kako 'ukidanje čovjeka' postaje filozofskim konceptom. Danas se više ne može govoriti o 'čovjeku'. Kada je Friedrich Nietzsche proglasio smrt Boga, zapravo je proglasio smrt čovjeka. Eugenika je negacija ljudske racionalnosti'. I doista, iako je 'novi totalitarizam' u nastajanju doktrinarno i deklarativno bliže Marxu, izvedbeno – od programiranja ljudskoga bića prije poroda, pa do operativnog unakažavanja čovjeka u ime ideologije napretka – on je blizak eugeničkoj logici nacionalsocijalizma. I Staljin i Hitler, uostalom, željeli su neku vrstu 'novoga čovjeka' – od 'novoga sovjetskog čovjeka' do (pseudo)ničeanskog 'nadčovjeka'. (…) 'Započet ćemo dekonstrukcijom jezika', rekao je Girard, sumirajući suvremeni zapadnjački akademski krajobraz, 'a završiti laboratorijskom dekonstrukcijom ljudskoga bića'".

S brojnim ulomcima nalik citiranima, među kojima ponavljanja već i postoje, u pisanju kolumne koja je isprovocirala Duhačekov odgovor nisam imao potrebe ponovno navoditi navedeno. Što se tiče Krležinog citata o "homoseksualnim engleskim lordovima" koji Duhaček proglašava irelevantnim, mogu samo istaknuti kako poanta ovdje očito nije shvaćena. Krleža je naveden kao primjer u kontekstu neumnosti glavnine hrvatskih profesionalnih (homoseksualnih i inih) aktivista koji se pozivanju na jugoslavensko-komunističko nasljeđe. "Lekcija" koju im upućujem stoga je suosjećajna i poticajna: prestanite kao vlastite prauzore uzimati ideologije i pojedince koje je obilježavalo ono što biste danas pojmili homofobijom, to jest one koji su – čak i među intelektualnom elitom, kojoj je Krleža nedvojbeno pripadao – homoseksualnost poimali kao ono što treba iskorijeniti, ili – kako sam napisao – "devijantni izraz buržoaske dekadencije".

Ukratko, moje stajalište spram "rodne ideologije" moglo bi se sažeti u misli kako je i za društvo i za pojedinca štetno pokušavati nasilno izmijeniti moduse ljudskoga bivanja čovjekom, dok je za njihov boljitak korisno poći od objektivne istine o biološkoj utemeljenosti tradicionalističkog poimanja čovjeka ženom i muškarcem. Tek nakon što se usuglasimo oko temeljnosti toga problema možemo krenuti prema fenomenima koji su iz njega izvedeni, kao što su istospolna privlačnost i društvene patologije koje proizlaze iz njihove tabuizacije ili idolizacije.

Tisuću cvjetova

Sljedeća Duhačekova zamjerka koju vrijedi prokomentirati tiče se mojega nepozivanja na konkretne slučajeve sukoba unutar okvira "rodne ideologije". Izdvojit ću ih samo nekoliko. Započeti se može s nedavnim javnim istupima samozvane "radikalne feministkinje" i lezbijke Julije Beck, koja je izopćena iz lokalne LGBTIQ+ zajednice i baltimorskoga gradskog povjerenstva za seksualne manjine nakon što se o muškome, navodno "transrodnome" silovatelju koji se izjašnjava kao žena, štoviše lezbijka, odbila izjašnjavati u ženskome rodu. Na skupu konzervativne "Heritage" fondacije održanome početkom godine u Washingtonu Beck se prisjetila svojega iskustva:

"Moja priča nevjerojatna je i apsurdna koliko i uobičajena – kao jedina lezbijka izbačena iz baltimorskog LGBTQ povjerenstva, zbog jednostavna izricanja bioloških činjenica. Nakon višemjesečnog lova na vještice proglašena sam krivom za 'nasilje'. Moj zločin? Uporaba muških zamjenica pri referiranju na osuđenoga muškog silovatelja koji se identificira 'transrodnim', preferirajući ženske zamjenice. Nije bitno što je, nakon što je zbog svojega 'rodnog identiteta' prebačen u ženski zatvor, ondje seksualno napastovao dvije žene. Ne, znatno je gore kada ja muškog silovatelja nazovem 'njime', nego kada on siluje", rekla je Beck, istaknuvši kako su u navedenome povjerenstvu dominirali drugi "transrodni" pojedinci, koji su je – odbacujući rječničku definiciju žene kao "odrasle osobe ženskog spola" – uvjeravali kako je "biološki spol stvar prošlosti".

Beck se nedavno osvrnula i na prijedlog uvođenja nove inačice Akta jednakosti koji bi na razini čitavog SAD-a regulirao "prava" seksualnih manjina i društvenih skupina vezanih uz LGBTIQ+ zajednicu. "Prođe li ovaj prijedlog u sadašnjemu obliku, svako pravilo za koje su se žene borile će nestati; on krši ljudska prava. (...) Zakon će zabraniti razlikovanje žena i muškaraca. Podržavam načelni cilj Akta jednakosti – zaštitu ljudi na temelju spola kao fizičke, nepromjenjive, biološke stvarnosti, kako bi se zaštitilo seksualne orijentacije, koje su utemeljene na biološkome spolu. Protivim se uključenju 'rodnoga identiteta'. Ljudi koji se nazivaju 'transrodnima', 'nebinarnim' i svime što se nalazi između i dalje zavrjeđuju jednaka osnovna ljudska prava kao i svi mi, ali tretirati nekoga kao da je pripadnik suprotnoga spola nije građansko pravo. Zapravo, to krši prava drugih. Ljudi ne mogu promijeniti spol, bez obzira na promjene svojih osobnih dokumenata i preživljavanje opasnih operativnih zahvata", navela je Beck, istaknuvši kako "mit o promjeni spola" nije rezultat samo sinonimske uporabe pojmova kao što su "spol" i "rod", nego i milijunskih donacija te djelovanja lobističkih mreža.

"Koncept 'rodnih identiteta' podrazumijeva postojanje esencijalno ženske osobnosti ili osjećaja bivanja ženom, ali nepostojanje nečega poput ženskoga tijela. Zakonodavno preuzimanje 'rodnih identiteta' propisat će uvjerenje o postojanju 'ženskoga penisa'", ustvrdila je Beck. "Ako ovaj prijedlog prođe, muškarci silovatelji ići će u ženske zatvore gdje će i dalje moći napadati žene, kao što se već dogodilo u Velikoj Britaniji. Žene koje su preživjele silovanje neće se moći usprotiviti muškoj nazočnosti u ženskim skloništima; muškarci će dominirati u ženskim sportskim disciplinama (...), žene koje će rabiti muške zamjenice u razgovoru o muškarcima moći će biti uhićene, kažnjene i protjerane s društvenih mreža; djevojke neće ići školu kada dobiju mjesečnicu kako bi izbjegle uznemiravanje muških kolega u svespolnim zahodima", rekla je – ne Kristina Pavlović ili Željka Markić – nego feministkinja i lezbijka Julia Beck.

Druga feministička kritičarka "rodne ideologije", Kara Dansky, na istome je skupu "Heritage" fondacije svoje stajalište sažela u navodu o "intelektualnome bankrotu teorije rodnih identiteta i važnosti jezika". Govoreći o "transrodnome" pojmovlju, Dansky je istaknula kako "nitko zapravo ne zna što te riječi znače; sve definicije 'rodnoga identiteta' ili pojačavaju seksističke stereotipe, ili su pak tautološke i oslanjaju se na regresivne, spolno utemeljene stereotipe.  Muškarac se izjašnjava kao žena jer je nježan, suosjećajan i voli nositi haljine. To je uvredljivo za žene koje su naporno radile kako bi se probile na tržište rada i odijevale se kako žele. Uvredljivo je ustanoviti kako su žene definirane onime što nose".

Neugodna iskustva višegodišnjeg šikaniranja iz LGBTIQ+ krugova ima i feministkinja Julie Bindel, koja je prije nekoliko dana napadnuta na edinburškom Sveučilištu, kada je na nju nasrnuo muškarac u obličju "transrodne žene", a sve iz straha da će njezine opaske o biološkim razlikama između žena i muškaraca ugroziti "transrodne" studente. Nakon što mediji nisu izvijestili istinu o tome događaju, Bindel je napisala: "Velik dio srednjostrujaškoga tiska i komentara na društvenim mrežama više je usredotočen na izbjegavanje kritika za transfobiju, nego za izvještavanje o napadu na ženu koja se pojavila na događaju usmjerenom zaštiti ženskih prava. (...) Mnogi liberali – uključujući feministkinje i lezbijke – u sklopu ovoga štetnog fenomena djeluju kukavički, sve u strahu kako će ih proglasiti transfobima. Kucnuo je čas da se glasno suprotstavimo ovoj prijetnji ženama".

Bindel, Dansky i Beck, među brojnima drugima, djeluju na dvije razine, od kojih je jedna aktivistička (lezbijska i feministička), a druga znanstvena ili, postmodernoj nepodložnim rječnikom, zdravorazumska. Njihova stajališta su, dakle, djelomice podudarna sa stajalištima konzervativaca, neovisno o svojoj provenijenciji, bilo da su teistička ili ateistička. U tom se okviru otvara i potencijal suradnje, što se može vidjeti i na primjeru "Heritage" fondacije, kao jedine platforme koja je disidenticama LGBTIQ+ pokreta omogućila javno djelovanje.

Logičke pogreške

U svojoj analizi mojega psihološkog profila, Duhaček višekratno i opetovano ponavlja logičku pogrešku jednodimenzionalnog naziranja cjelokupne problematike, pa mi, primjerice, imputira nedostatak empatije prema prijetnjama i nasilju koje su homoseksualci i ine seksualne manjine proživljavali kroz povijest. No to uopće nije bila tema mojega teksta. Ako pišem o idejnome nadmetanju, to ne podrazumijeva odobravanje nasilja. Prema Duhačeku, čini se, svijet je moguće interpretirati jedino u ključu sveopće suosjećajnosti ili "velike društvene partije šaha". Jedno, međutim, ne isključuje drugo; kada bi isključivalo, tada bi se za isti krimen moglo prozvati doslovce svakoga tko piše bilo što osim žrtvoslova, uključujući i Duhačeka.

Ono što Duhaček pak vidi kao protuslovlje u koje sam se tobože zapleo, naizmjence se brinući za pripadnike LGBTIQ+ zajednice, a naizmjence ih navodno želeći podvrgnuti opresivnim, rigoroznim konzervativnim načelima, zapravo je tek demonstracija odvajanja ideologije – primjerice, "rodne ideologije" – od pojedinca. Zrela kritika ove ili one ideologije ne podrazumijeva osobnu netrpeljivost, mržnju ili želju za istrebljivanjem onih koji ju dijele. (To je značajka i Katoličke crkve, koja u svojemu Katekizmu  općenito, ali i u konkretnome slučaju homoseksualaca, grijeh povezuje s činom, koji pak odvaja od pojedinca. Istospolna seksualna praksa za katoličanstvo je grijeh, bivanje homoseksualcem nije. Naspram rafiniranoga rimokatoličkog morala stoje različiti ekstremi, poput podrške nasilnim progonima seksualnih manjina u jednim, te prigrljivanja istospolnih "vjenčanja" u drugim protestantskim denominacijama).

Sljedeća Duhačekova pogreška očituje se u rečenici po kojoj sam "LGBT prava" navodno proglasio "subjektivističkim nasiljem nad zbiljom". Tom sintagmom okarakterizirao sam ponajprije, što je očito i iz pomna razrađivanja "transseksualnih" fenomena i u ovome tekstu, ideologiju "transseksualnosti", a ne fenomen homoseksualnosti: prvo navedeno temelji se na subjektivnome samopoimanju i nametanju te iluzije čitavome društvu, a drugo na realnoj privlačnosti koju homoseksualac osjeća za pripadnike istoga spola. Nemogućnost minucioznog razlučivanja navedenih nijansi simptom je pojednostavljenog gledanja na svijet karakterističnog za svakovrsne aktivizme, a napose one koji se u kratkome vremenu domognu parapolitičke moći, kao što je to slučaj s LGBTIQ+ zajednicom.

Posljednji primjer odveć simplificiranog rezoniranja jest i pozivanje na otužne fraze nekritički prenesene iz američkoga konteksta, uslijed čega sam u Duhačekovu odgovoru proglašen "društveno privilegiranim bijelim heteroseksualnim muškarcem". Pri čemu je, dakako, pripadnost bijeloj rasi zasigurno od posebnoga značaja za moj pad u "ralje konzervativizma", k tome u multikulturalnom društvu poput hrvatskoga. Riječ je, naravno, o etiketi s intelektualnim deficitom usporedivim s onime koji se javlja u bilo kojemu tumačenju društvenih fenomena koji sve pripadnike ove ili one seksualne manjine poima jednako – upravo u tome i jest smisao teksta koji je Duhačeka isprovocirao na polemiku.

Naposljetku, ako Duhaček zna kako se homoseksualci u društvu osjećaju izopćenima, onda može pretpostaviti kako se u LGBTIQ+ zajednici homoseksualci konzervativnih nagnuća vjerojatno osjećaju kao dvostruki izopćenici. Iako nisam nadležan niti za projekt "konzervativne revolucije", niti za "rodnu ideologiju", čini se da je ovom prigodom na meni, kada Duhaček već neće, kao – kako je to sȃm lijepo sročio – "paternalističkome heterokonzervativcu", pozvati takve pripadnike seksualnih manjina na iznošenje vlastitih stajališta, kako u javnosti, tako i unutar LGBTIQ+ zajednice.

Iz perspektive LGBTIQ+ aktivizma na taj bi se čin moglo gledati kao na hvalevrijedan potez, koji bi pripadnike seksualnih manjina u očištu javnosti izvukao iz slijepe ulice ideološke uskogrudnosti, uklapajući ih u kontekst istinski pluralnoga društva kao jedinog preduvjeta normalizacije atmosfere "kulturnoga rata". Kada u javnoj sferi budu djelovali i konzervativni homoseksualci, to će konačno biti znak društvene ravnopravnosti, ali i podudarnosti stupnja slobode unutar i izvan LGBTIQ+ zajednice.