Biden je imao najgore mišljenje o Miloševiću, ali naivno je misliti da će samo zbog toga voditi prohrvatsku politiku

Još uvijek ne može se sa stopostotnom sigurnošću reći da je Joe Biden novi američki predsjednik i tako će biti sve dok se na razriješe sve sudske tužbe, a možda i donese odluka Vrhovnog suda. No ako se povedemo za time da je većina tzv. mainstream medija Bidena već proglasila pobjednikom, imamo priliku za pokušaj skiciranja moguće Bidenove vanjskopolitičke agende. 

Što od Bidena, bivšega dopredsjednika SAD-a u dva mandata i predsjedavajućeg Odbora za vanjsku politiku američkog Senata, možemo očekivati na planu vanjske politike?

Povratak multilateralizmu

Prije svega, povratak multilateralizmu. Biden je već najavio da u vanjskoj politici želi SAD "ponovno posjesti na čelo stola, na mjesto s kojeg će se zajedno sa saveznicima i partnerima uhvatiti ukoštac s globalnim prijetnjama". Povratak u Pariški klimatski sporazum predstavljat će vjerojatno jedan od prvih Bidenovih vanjskopolitičkih poteza, a s obzirom i na neke "gremije" koji su Bidenu davali potporu nema sumnje da će klimatska problematika (koja se u nekim aspektima danas pretvorila u oblik sekularne religije) općenito biti zastupljenija u njegovu mandatu.

Nadalje, možemo očekivati povratak SAD-a u Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO), povratak u Vijeće za ljudska prava UN-a, a pod određenim uvjetima i u Nuklearni sporazum s Iranom. Niti ponovne rasprave o TTIP-u – trgovinskom sporazuma između SAD-a i Europe – nisu isključene. Iako posljednjih godina svjedočimo velikome povratku realizma u međunarodnim odnosima Bidenova će administracija više isticati iz njihove strane percipirane prednosti liberalnih supranacionalnih institucija i režima. 

Odnosi s Europom

Spomenuli smo mogućnost obnove razgovora o TTIP sporazumu, no očekuje se i općenito otopljavanje odnosa SAD-a i Europe. A ključna europska zemlja i danas je Njemačka. Biden i krug oko njega Njemačku smatraju strateškim saveznikom tako da će biti spremni na obnovu odnosa. No kao što sam u svojim kolumnama često znao isticati, narušavanje odnosa Washingtona i Berlina nije uvjetovano isključivo Trumpovom figurom, nego i njemačkom geopolitičkom agendom posljednjih godina. 

Tko god da bude na čelu SAD-a ne će s odobravanjem gledati na izgradnju Sjevernog toka 2 i bilo kakvo jačanje odnosa Njemačke i Rusije. Još od vremena Halfroda Mackindera povezivanje Njemačke i Rusije, njemačkog kapitala i tehnologije i ruskih resursa, predstavlja noćnu moru angloameričke geopolitike. 

Intervencionizam na Bliskom istoku?

Intervencionističku politiku na Bliskom istoku provodile su posljednjih desetljeća sve američke administracije bez obzira radilo se o demokratima ili republikancima. Iznimku u tom pogledu predstavljao je tek Donald Trump koji ne samo da nije započeo niti jedan rat, nego je dijelom izvukao američku vojsku iz ratova u Iraku, Siriji i Afganistanu. Deklarativno, Biden je danas također zagovornik vraćanja znatnog broja američkih vojnika s Bliskog istoka i okončanja "vječnih ratova" koje je SAD vodio u toj regiji. Međutim, izgledi da se SAD pod Bidenovim vodstvom vrati intervencionističkoj politici mnogo su veći nego u slučaju da predsjednik ostane Trump. Biden će vjerojatno ostaviti veleposlanstvo u Jeruzalemu, no vrlo vjerojatno će voditi benevolentniju politiku prema Palestini. 

Odnosi s Kinom i Rusijom

Već smo ranije naglasili kako je Trump u odnosu prema Kini postavio neke pozicije i standarde kod kojih niti potencijalna Bidenova administracija ne će moći odstupiti. Kina je danas glavni geopolitički, geoekonomski i sigurnosni rival SAD-a i tako će ostati u idućem razdoblju. Tome će doprinijeti i činjenica da Biden i sam smatra da je Kina najveća dugoročna prijetnja američkim interesima i da sudjeluje u krađi američke tehnologije i intelektualnog vlasništva i potiče nelojalnu konkurenciju subvencioniranjem domaćih firmi. 

Ako je Kina dugoročno najveći američki suparnik, onda bi to – posebno u skladu sa starom politikom ravnoteže snaga – značilo da će se u budućnosti voditi suptilnija politika prema Rusiji. Do ograničavanja Sovjetskog Saveza Amerika je došla u suradnji s Kinom, pa se kao logičan zaključak nameće da bi za ograničavanje utjecaja Kine – osim stvaranja široke palete koalicija i saveza s manjim strateškim partnerima – SAD trebao voditi kooperativniju politiku s Rusijom. Biden je najavio pregovore o obnovi START sporazuma, koji još predstavlja jedino sredstvo nuklearne kontrole Washingtona i Moskve, no zalaže se i za zadržavanje vojnih kapaciteta kako bi se odgovorilo na "rusku agresiju". Biden je kao političar formiran u hladnoratovskome razdoblju i teško je očekivati da će ikada potpuno funkcionirati izvan hladnoratovskih okvira. 

Bitna je kvalitetna i proaktivna politika

Za Hrvatsku je od posebne važnosti kakva će se politika pod (eventualnom) novom administracijom voditi prema hrvatskom geopolitičkom i sigurnosnom okruženju. Biden je relativno dobar poznavatelj situacije na području bivše Jugoslavije koji je i sam bio uključen u određene procese devedesetih godina. Točno je da je Biden imao najgore mišljenje o Slobodanu Miloševiću, no to ne znači da automatski da će voditi prohrvatsku politiku, kao što ovih dana po društvenim mrežama sugeriraju naivni pojedinci.

Za početak, treba istaknuti kako područje bivše Jugoslavije nije ni u prva četiri reda američkih interesa. Kakvu će politiku SAD prema Hrvatskoj bit će uvjetovano primarno time hoće li Hrvatska voditi kvalitetnu i proaktivnu politiku. Dobro je što će SAD i dalje nastojati podupirati Inicijativu triju mora, koja je kompatibilna i s hrvatskim interesima, no pitanje je što Hrvatsku očekuje u pogledu BiH. Dio Bidenova savjetničkog teama je i američki Bošnjak Elvir Klempić, a on je prije pristupanja Bidenu obnašao dužnost izvršnog direktora Organizacije za tursko naslijeđe, koju se pak povezuje s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom kojemu je, podsjetimo, Alija Izetbegović ostavio Bosnu u "amanet". 

Vidjet ćemo što nas očekuje u Bijeloj kući idućih tjedana, no za Hrvatsku agenda ostaje ista: proaktivna politika i proaktivna diplomacija. Drugoga rješenja nema.