Bez uklanjanja malodušnosti i povratka vrijednosnih orijentira, Hrvatska će i dalje propadati

Uništavanje pak vrijednosne supstance društva, onih jasnih vrijednosnih kriterija i uporišta koji čine kohezivno i integrirajuće tkivo svakog društva i zajednice, za posljedicu ima gubitak ponosa i samopoštovanja kod ljudi, ali i stvaranje ozračja malodušnosti i gubitka vjere u vlastite snage. Sve političke platforme od 2000. godine do danas – koje su podrazumijevale slugansko podvijanje repa vladajućih elita prema vanjskim faktorima, a na unutarnjem planu ekonomsko uništavanje države (kriminal, korupcija, nepotizam i ostale čari kumsko-rođačkog kapitalizma) – kao da su imale jasan cilj Hrvatima ogaditi vlastitu državu i učiniti ju mjestom odakle vrijedi jedino pobjeći glavom bez obzira. Sav je Sustav u Hrvatskoj postavljen tako da uništava malog čovjeka, dok je istodobno taj mali čovjek prisiljen svakodnevno gledati nove i nove kriminalne afere političkih i „poslovnih“ elita u kojima se vrte basnoslovne cifre ukradenog i „zamračenoga“ državnog novca. Amoralni i potkupljivi pojedinci, uhljebi najgore vrste, mediokriteti i besprizorni trgovci svim vrijednostima, ukratko: društveni talog premrežio je gotovo sve pore društvenog, medijskog i političkog života.

Pobjednički (viktoriološki) mentalitet iz devedesetih godina – kad je situacija ekonomski bila mnogo gora nego danas – zamijenio je žrtvoslovni (viktimološki) mentalitet u kojemu je vrhunac društvenog otpora postalo internetsko jamranje i birtijsko „bugarenje“ nad „kletom sudbinom“. Bilo kakav snažniji društveni angažman koji bi se opirao postojećem stanju gotovo da više i ne postoji. Svi kao da se mire da je situacija takva kakva jest i da drugačija ne može biti. Bitno je da je meni dobro, i ako mogu barem „skrpati kraj s krajem“ i sebe donekle osigurati ne ću se u išta miješati da se „nekome ne bi zamjerio“.

Gubitak vjere u vlastite snage

Masovno iseljavanje iz Hrvatske posljednih godina rezultat je upravo spomenute društvene klime. Nema nikakve dvojbe kako mnogi ljudi odlaze iz Hrvatske zbog vrlo jasno dokazivih ekonomskih faktora uzrokovanih lošom ekonomskom politikom (nezaposlenost, krediti, ovrhe), no nemali je broj onih kojima je postalo mučno živjeti u današnjoj Hrvatskoj. Stvoreno je ozračje ravnodušnosti i bespomoćnosti, ozračje u kojemu ljudi ne vjeruju da se išta više može promijeniti. U stvaranju tog i takvog ozračja nemalu su ulogu odigrali mediji koji su kroz cijelo ovo vrijeme s jedne strane sve istinske vrijednosti ismijavali i izvrgavali ruglu, a s druge strane sudjelovali u zataškavanju kriminalnih afera i afirmaciji političke klateži. Povremeni medijski napisi o kriminalnim aferama, koji se žele prikazati kao „istraživačko novinarstvo“, uz rijetke časne iznimke predstavljali se tek obračune između političkih i mafijaških interesnih skupina. Ozračje pravne nekažnjivosti za kriminal postalo je vrlo jasno obilježje hrvatske političke scene, ali i jasna društvena poruka kako se kriminal isplati samo ako se ima dobro političko i pravosudno „zaleđe“.

U cijeloj ovoj situaciji svojom šutnjom ili nedovoljnim angažmanom zakazale su i najvažnije kulturne i znanstvene institucije, koje su često kapacitirane u svojim područjima stručnim pojedincima, ali po ljudskim karakteristikama uglednim nadničarima i „tezgarošima“ kojima je jedini smisao života zadovoljiti vlastiti trbuh, pa stoga logično šute kako ne bi izgubili dodatne privilegije i sinekure i tako se odrekli skupih ručkova po elitnim zagrebačkim restoranima. Mali broj intelektualaca (ako zbog hiperinflacije korištenja taj pojam više išta znači) koji digne glas protiv političkih i društvenih patologija, medijski je ostraciran, a nerijetki su i slučajevi kako njihova upozorenja nailaze na izrugivanje od strane trećerazrednih i polupismenih, ali medijski jako dobro eksponiranih novinara i „komentatora“.

Ideje su te koje motiviraju i ujedinjuju ljude, a ne ispraznice o „boljem životu“

S obzirom na to da je u Hrvatskoj - zemlji u rasulu u kojoj više ne vrijede bilo kakva pravila i načela – baš sve moguće, ovih dana doživjeli smo i to da pravobraniteljica za djecu savjetuje mladima da uče jezike i bježe van. Time se štovana pravobraniteljica pridružila medijskom „mainstreamu“ koji već nekoliko godina vrlo perfidno mladima poručuje da se isele iz Hrvatske i da u inozemstvu potraže „bolji život“ (slabo se tako objavljuju pripovijesti ljudi koji su vani doživjeli negativna iskustva, a potenciraju se primjeri onih koji se drvljem i kamenjem nabacuju na državu koja im je ako ništa drugo omogućila obrazovanje i školovanje). A i političari svojom destruktivnom politikom (koja je, kako rekosmo, dio pomno osmišljenje strategije) i ispraznicama o „boljem životu“ zapravo mladima poručuju da idu van. Jer, nema nikakve sumnje da će u ekonomski razvijenijim zemljama mladi imati materijalno „bolji“ život. No, znači li to da svi trebamo otići u Njemačku, Irsku, Kanadu ili druge ekonomski razvijenije zemlje budući da ćemo tamo nesumnjivo imati ekonomski „bolji život“? Je li samo ekonomski „bolji život“ ono što treba činiti vrhunaravni smisao našeg života ili postoje neke važnije i trajnije vrijednosti?

Dok je na ovome svijetu čovjek je ovisan i o materijalnome, život nosi svoje i nitko ne može živjeti bez nužnih materijalnih uvjeta. No, svetopisamske Isusove riječi da „čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ tijekom povijesti čovječanstva nebrojeno su mnogo puta dobile svoju potvrdu. A i hrvatski je narod devedesetih pokazao kako je duhovna komponenta snažnija od materijalne i kako duhovno jak i složan narod nitko ne može uništiti. Je li ideja hrvatstva u onome najpozitivnijem smislu - kao vjera da hrvatski narod može napredovati u vlastitoj državi – izgubila svoju privlačnost ili ona ponovno može postati motivirajući integrativni faktor oko kojega ćemo se svi okupiti? Političari – oni koji imaju iskrene i dobre namjere, koji ne „tezgare“ domoljubljem i hrvatstvom – moraju shvatiti kako bez integrativne ideje nema napretka. Ideje su te koje motiviraju i ujedinjuju ljude, a ne ispraznice o „boljem životu“. Prvo mora postojati ideja koje će ljude okupiti oko nekog cilja, a tek onda je moguće realno izgrađivati „bolji život“. Franjo Tuđman 1990. nije ljude okupio idejom o rastu BDP-a, nego idejom o nužnosti stvaranja hrvatske države, idejom hrvatstva koja svakome svjesnom Hrvatu znači nešto više od prizemnih dnevnopolitičkih trica i kučina.

Revitalizirati vrijednosti koje su nas očuvale kao narod

Bez uklanjanja malodušnosti i povratka vjere u vlastite snage (kampanja „Vjerujem u Njemačku“ je pokrenula njemačku ekonomiju nakon ekonomske krize 2009., a ne izlizane pripovijesti o „boljem životu“) Hrvatska će nastaviti propadati. Bez revitalizacije jasnih vrijednosti koje su očuvale hrvatski narod tijekom povijesti, a to su hrvatstvo, obitelj, vjera, kultura (to su one vrijednosti koje medijski strvinari i nadničari iz dana u dan izruguju i ismijavaju, ali koje su doživjele obnovu u, primjerice, Mađarskoj i Poljskoj koje i ekonomski napreduju), nemoguće je pokrenuti ekonomski oporavak. Tamo gdje nema integrirajućih ideja i vrijednosti, a takvo je hrvatsko društvo danas, sve se pretvara u golu borbu za najprizemnije interese gdje najbolje prolaze oni najbeskrupulozniji i najpokvareniji, pri čemu se takvi pojedinci – kao što i đavao po potrebi citira Sveto pismo – ne libe pozivati i na gore spomenute vrijednosti, pa smo tako često u hrvatskoj groteski mogli gledati kriminalce ogrnute povećim barjacima i s ustima punima Hrvatske i hrvatstva.

Ljude koji iseljavaju iz Hrvatske „trbuhom za kruhom“ ne treba osuđivati (svatko, u konačnici, sam bira svoj životni put, a postoje slučajevi gdje je iseljenje trenutno jedini način da se preživi), ni i oni trebaju biti svjesni kako ni u drugim zemljama ne teku med i mlijeko. Zemlje u koje se najviše iseljava za sada imaju zdravu ekonomiju, no ako se pogledaju vrijednosni sustavi u tim zemljama i opća društvena dekadencija, pitanje je dokle će i ekonomija u njima biti uspješna. Hrvatska je vrlo lijepa zemlja za život kad su u pitanju klima, obradive površine, resursi i prirodni okoliš, čega su jako dobro svjesni i zapadni političari i diplomati. Ono što u Hrvatskoj nedostaje su ideja/model integracije, pobjednički mentalitet, državnička odgovornost upravljanja državom te nepotkupljivi političari koji će raditi u korist vlastitog naroda nasuprot onima koje smo do sada birali. Drugim riječima, dok se narod politički opameti i počne birati neistrošene i nepotkupljive političare koji će zastupati nacionalne interese, dobit ćemo i „bolji život“. Do tada kušajmo plodove vlastite gluposti.