Bez radikalne promjene izbornog sustava Hrvatima prijeti - nestanak

No, kao što izborni sustav može biti instrument demokratizacije određene države, tako može biti još snažnije sredstvo manipulacije u korist određenih političkih i interesnih krugova. Izborni sustav u Republici Hrvatskoj – riječ je o razmjernome izbornom sustavu s deset izbornih jedinica (+dijaspora+nacionalne manjine) od kojih svaka nosi 14 mandata – sve se više razotkriva kao onaj kojemu cilj zasigurno nije stvarna demokratizacija političke scene nakon mnogih desetljeća života pod diktatorskim i totalitarnim sustavima, nego zaštita interesa dvije najveće političke stranke koje su za postizanje svojih političkih ciljeva spremne najbezočnije gaziti volju birača i manipulirati njihovim glasovima.

Klasičan recentni primjer gaženja volje birača koalicija je HDZ-a s HNS-om i Pupovčevim SDSS-om, gdje je Hrvatska dovedena u poziciju da opstanak Vlade ovisi o glasovima dvije minorne strančice, čiji su apetiti upravo obrnuto proporcionalni broju glasova koje su dobile na izborima za Hrvatski sabor. Dakako, tu poziciju – iz koje drsko arbitriraju o najvažnijim političkim i društvenim pitanjima - HNS i Pupovčev (Stanimirovićev) SDSS ne bi mogli imati da im ju nije omogućila „inkluzivna politika“ sadašnjega vodstva HDZ-a koje pak iz nepoznato je kojih razloga nije raspisalo nove parlamentarne izbore na kojima bi HDZ nesumnjivo dobio i veći broj mandata nego na prošlogodišnjim izborima (oporba, naime, u Hrvatskoj trenutno ne postoji, što ne znači da se ne će vratiti na velika vrata ako će to zatrebati određenim vanjskim centrima moći). Birači HDZ-a posve sigurno nisu glasovali za koaliciju s HNS-om i Pupovcem, tako da sadašnju koaliciju možemo uzeti kao školski primjer krivotvorenja narodne volje, čime je automatski izgubljen izborni legitimitet (ne, naravno, i legalitet).

Nova referendumska inicijativa za promjenu izbornog zakona - jedino rješenje

Pred tri godine udruga „U ime obitelji“ organizirala je referendumsku inicijativu prikupljanja potpisa pod geslom „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“, koja je trebala dovesti do ustavnih promjena koje bi omogućile demokratizaciju izbornog zakona, pravičnije izbore kao i demokratizaciju političkih stranaka. Iako je prikupljen dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma, Baukovo Ministarstvo uprave opstruiralo je i onemogućilo njegovu provedbu manipulirajući brojem registriranih birača. Kritike kako „U ime obitelji“ tada nije dovoljno pažljivo definirala referendumsko pitanje i željene promjene do kraja „iskomunicirala“ s javnošću vjerojatno su dijelom bile točne, no činjenica je da su i SDP i HDZ konsenzualno učinili sve kako do referenduma ne bi došlo i tako jasno demonstrirali kako im odgovara aktualni izborni sustav, koji je nesumnjivo jedan od glavnih otaca Sustava koji ekonomski uništava državu i mlade ljude tjera u inozemstvo.

Inicijativa „U ime obitelji“ iz 2014. unatoč svim opstrukcijama ipak je polučila djelomični rezultat u vidu kasnijeg uvođenja tzv. preferencijskih glasova. No, jasno je kako je riječ o vrlo ograničenom uspjehu i kako su promjene izbornog sustava i dalje prijeko potrebne. A s obzirom na to da je lako predvidljivo da te promjene ne će potaknuti niti jedna od dvije najveće stranke kojima odgovara status quo – jedino je rješenje raspisivanje referenduma. U tom smislu treba pozdraviti novu inicijativu „U ime obitelji“ (predvođenu agilnom i upornom dr. Željkom Markić), koja će – kako se čini – drugi put pokušati organizirati referendum za promjenu izbornog sustava. No, valja odmah upozoriti kako ovaj put referendumu treba pristupiti mnogo opreznije i temeljitije, kako bi se u startu onemogućile eventualne pravne opstrukcije, jer je jasno da će političkih zasigurno biti. K tome, ne treba se zadovoljiti djelomičnim rješenjima, nego je potreban radikalan raskid s dosadašnjom praksom, jer jedino on može dati vjetar u leđa nužnim političkim promjenama u Republici Hrvatskoj.

Hrvatska kao jedna izborna jedinica

O čemu se radi? O tome da se ukine dosadašnja podjela Republike Hrvatske na deset izbornih jedinica (koja pridonosti fragmentaciji države i stimulira centripetalne tendencije) i da cijela Hrvatska bude jedna izborna jednica (kao što je to već bio slučaj na izborima za Europski parlament 2014.) uz smanjenje tzv. prohibitivne klazule (izborni prag) s 5 % na 1 % (koliko je prag u Nizozemskoj i Izraelu). Jedino takav model jedne izborne jedinice odnosno čistoga razmjernog sustava s niskim izbornim pragom, osigurava podudarnost, tj. razmjernost između broja dobivenih glasova i ostvarenih mandata. Smanjenje izbornog praga omogućit će i manjim strankama ulazak u Sabor, a u stanju medijskog mraka i cenzure Sabor je faktički jedino mjesto koje novim strankama osigurava medijsku zastupljenost. Dosadašnji model koji je visokim izbornim pragom favorizirao velike stranke, a manjim strankama onemogućavao ulazak u realni politički život, duboko je nedemokratičan i nepravedan te otvoreno gazi po volji nemalog broja birača čiji glasovi doslovce odlaze u vjetar. Formiranjem jedne izborne jedinice glas svakoga hrvatskog državljanina dobio bi istu vrijednost i istu težinu, što do sada nije bio slučaj.

Protivnici predloženog rješenja (koje su, u nekim inačicama, već predlagali pojedini ustavnopravni stručnjaci) zasigurno će prigovoriti kako bi ono – zbog povećanog broja manjih stranaka u Saboru - dovelo do fragmentacije stranačkog sustava i otežalo formiranje stabilne vlade, jer bi veća stranka za formiranje iste morala prikupiti glasove određenog broja manjih stranaka. No, takav prigovor vrlo brzo gubi na snazi kad se pogleda današnja situacija koja je zapravo identična ovoj, uz tu razliku što opstanak Vlade ovisi o glasovima zastupnika od kojih neki nemaju gotovo nikakav izborni legitimitet, što ne bi bio slučaj kad bi cijela država bila jedna izborna jedinica (i kad ne bi postojale povlaštene manjinske liste).

Bez reforme izbornog sustava prijeti nam nestanak

Uz pravednu distribuciju saborskih mandata sukladno broju dobivenih glasova, predloženi model omogućio bi novim strankama, novim pojedincima i novim idejama ulazak u Sabor, a to znači ulazak u realni politički život. Saborske pak klupe osiguravaju medijsku prepoznatljivost i zastupljenost. A upravo ta medijska zastupljenost – pod pretpostavkom kvalitetnog i konstruktivnog sudjelovanja neke manje ili novoosnovane stranke u radu Sabora – na sljedećim će im izborima omogućiti veći broj mandata i sukladno tome veći politički utjecaj. A to je ono čega se boje čuvari bipolarnog političkog Sustava u Hrvatskoj.

Hrvatska politika boluje od kronične insuficijencije novih ljudi i novih ideja (Most je unatoč svim manama doveo do određenih pozitivnih promjena u tom pravcu), a ovih ne će biti bez reforme izbornog sustava. U tom smislu referendum – kao neposredan oblik demokracije (na koju se pozivaju svi hrvatski političari) – predstavlja jedini put prema reformiranju sadašnjega neodrživog izbornog sustava koji generira nakaradnost cjelokupnoga političkog sustava. A bez demontaže sadašnjega političkog Sustava – čije je najvjernije ogledalo stanje u Slavoniji - prijeti nam finis Croatiae i finis Croatorum.