Bez novčanog doprinosa lokalnih vlasti teško će sva djeca imati topli obrok u školama

Razlika između jednog obroka koji država financira s 1,33 eura dnevno po djetetu i hranjenja siromašne djece razlika je poput one između dana i noći, neba i mora ili bogatstva i siromaštva. Za početak, ideja je odlična. Ni jedno dijete u školi ne bi smjelo biti gladno i školski obrok na teret društva trebao bi biti civilizacijska tekovina uređene zemlje koja sebe definira socijalno osjetljivom.

Država je stoga odlučila godišnje izdvojiti 73 milijuna eura kako bi svako dijete dobilo besplatan obrok što je izračunali su 1,33 eura po djetetu i po danu. Manje od aktualne cijene kave u kafiću, daleko premalo da bi se i u najopremljenijoj školi s najboljom kuhinjom na svijetu i viškom zaposlenih kuharica skuhao ručak. Grubo stoga zvuči kada kažemo da svako četvrto dijete u Hrvatskoj živi na rubu siromaštva te bi brojnoj djeci iz te skupine besplatan obrok u školi mogao biti i jedini pravi obrok u danu, a da država eto daje 1,33 eura svaki dan (10 kuna) da im se tim iznosom kupi taj jedini pravi obrok. Gruba je to uvreda djeci kojima roditelji ne mogu priuštiti prehranu u školi, a nepotrebna usluga onima koji to mogu.

Mnoge će škole djeci ponuditi krafnu, nešto iz pekare, komad kruha i paštetu, neku voćku ili jogurt, a to će biti svjetlosnim godinama daleko od onoga što bi se ako ćemo pošteno moglo nazvati – obrokom koji čini razliku između sitosti i gladi za djecu kojima roditelji ne mogu priuštiti školski obrok. Naše je društvo, pokazuje ova tema toliko zaostalo da se u kontekstu besplatnog obroka za djecu gotovo i ne smije razgovarati o kvaliteti hrane koja će djeci biti ponuđena. Već godinama prihvaćamo da se kvalitetom ne može pohvaliti ni ona hrana koja se plaća. Usvojili smo euro, pridružili smo se Schengenskom prostoru, premijer Andrej Plenković se glasno hvali koliko novca doprema iz EU i koliko je podijelio kroz subvencije i onda za besplatne obroke djeci u školi namjeni 73 milijuna eura znajući da brojne škole nemaju kuhinje i kuharice, svjestan da sva siromašna djeca neće dobiti ručak.

I tako se brže bolje od siromašne djece prebacujemo na lokalne vlasti, one koje su dužne ulagati u škole, a desetljećima to ne čine. Teza je jednostavna. Država je dala, lokalna samouprava mora dati još kako bi se kuhinje uredile i kako bi prema najavama tek za četiri ili pet godina svaka škola svoj djeci mogla ponuditi jednostavnu stvar poput ručka. Koliko god ideja o besplatnom obroku za osnovnoškolce bila odlična toliko je početak njezine realizacije loš. A samo s tri puta većim iznosom, s 3,99 eura po djetetu i po danu sve bi škole za svako dijete mogle osigurati ručak jer bi se našao catering na tržištu da im ga skuha i donese. Dok to ne ispuni Vlada nije nahranila ni jedno siromašno dijete već je uložila 73 milijuna eura u vlastitu političku promociju.

Kritizirati tako oštro sam početak provedbe jedne u osnovi dobre ideje može pobuditi potrebu da se ideju s druge strane žestoko brani opisujući nedovoljno dobar start ipak kao polaznu točku na kojoj treba graditi bolju budućnost. Lijepa je to iluzija u zemlji čija je administracija u dvije godine nakon potresa sagradila svega šest zamjenskih kuća u uvjetima u kojima novca za obnovu ima na pretek ili pak zemlji koja 20 godina nakon dobrog početka u uvođenju mirovinske reforme kreiranjem drugog stupa nije u nastavku tog projekta napravila baš ništa pa je i to što je napravila gotovo beskorisno.