Besramni Reiner valjda će vratiti svoj viteški čin Crkvi, odnosno valjda će ga Crkva to tražiti

Govor Zlatka Hasanbegovića je primjerice pokazao ne samo da savršeno razumije sve Plenkovićeve političke podvale, nego da ima energije sarkastično se cerekati onome što mediji prodaju kao osobitu umnost i Vlade i samog premijera. Njegovo prokazivanje pa ismijavanje Plenkovićeve energetske politike koja je evidentno proruska i koja godinama ne dopušta Americi da otvaranjem plinskog terminala na Krku Hrvatsku uistinu stavi na energetsku kartu Europe, pridjevima i cinizmom kojima je to garnirano, dosegnuo je svojim saborskim govorom antologijske razmjere parlamentarnog oratorstva. I zato Plenković nije našao ništa maštovitije za odgovoriti od izlizane fraze da „terminal na Krku, da se razumijemo, ide dalje“.

Hasanbegović je dakle bio jasan i prejasan, beskompromisan i nedvosmislen. No u ovom trenutku nemoćan, jer fakti i argumenti, napose nacionalni interesi, odavno nisu jedini orijentir uvaženih saborskih zastupnika. Hasanbegović se kao zakleti državotvorac i starčevićanac nadaje trenutno kao postojana i neokrhnuta moralna vertikala u ovom političkom kupleraju u kojem živimo. Bojim se da, kako Hrvati nisu svojedobno prepoznali niti Antu Starčevića, danas neće prepoznati niti Hasanbegovića. Ceh je onda, ceh će i sada platiti Hrvatska. Ili je možda nacija sazrijela, pa joj je stotinu i dvadeset godina nakon Starčevića sve jasno i ovaj put neće pogriješiti? Nije nemoguće, ali taj šampanjac će još čekati u frižideru.

Davor Ivo Stier je iz perspektive jedine realne, političke, uz to još i vladajuće snage, koja dakle za razliku od Hasanbegovića nudi svu moguću slast i mast vlasti, jedini dao adekvatan otpor Plenkovićevoj upravo grozničavoj ratifikaciji Istanbulske konvencije. Da, bilo bi moćnije i hrabrije da nije ono pismo slao iz Argentine, ali do Stierovog pisma protiv Istanbulske konvencije unutarnji HDZ-ov otpor se svodio na povremena Brkićeva ritanja koja kao i Kovačevo oponiranje konvenciji u kojem u istom dahu ističu da to što rade nije niti protiv stranke, niti protiv Vlade, niti protiv Plenkovića. A time oni kapitalno rade baš u interesu upravo Plenkovića! I tako se nezaustavljivo tope njihove karizme jer oni ne razumiju razmjere izdaje. Ili razumiju, ali zbog slasti koje dobivaju od vlasti zapravo baš oni i održavaju Plenkovića na vlasti?

I onda im na ulice izađu deseci tisuća građana i kažu im ono što oni misle, ali nemaju hrabrosti izgovoriti: Andrej, go home! I to je taj trenutak u svim prevratima, revolucijama, promjenama i povijesnim prosvjedima: kada narod mora progovoriti, jer baš nikoga na političkoj sceni da artukulira istinsko narodno raspoloženje! Nikoga da ima hrabrosti ne samo izgovoriti istinu, nego i organizacijski pokazati da se na njega može ozbljno računati. Nešto poput Mačeka 1941. godine! I baš taj prokleti manjak na suprotnoj strani trenutno je najveća prednost Andreja Plenkovića. Davor Ivo Stier je intelektualno, stručno, ljudski i moralno nokautirao Andreja Plenkovića i Istanbulsku konvenciju, ali manjak liderskih ambicija, evidentni nedostatak hrabrosti, odnosno odgovornosti, ostavlja ga na akademskoj razini. Beskrajna analiza, savršena analiza, ali jedva dorečena sinteza. Premalo za ovo vrijeme i ovaj trenutak vremena. Hrvatska univerza je puna takvih uistinu velikih intelektualaca, ali nije iznjedrila velikih političara.

Plenković sigurno odlazi u u svoju pravu domovinu - Bruxelles

Bio bih najsretniji da me Stier demantira, njegova moralnost impresionira, njegova čestitost je raritetna na političkoj sceni, njegovo razumijevanje političke scene kako vanjske, tako i unutarnje je impresivno, no nisam siguran da on razumije kako u ovom trenutku jedini ima moralnu snagu pa i misiju spasiti HDZ od povijesne katastrofe u koju ih je doveo Plenković. Naime, sad je sve, ali baš sve, jasno. Plenković čak i može ostati do kraja mandata jer je interesna povezanost koalicije i svih HDZ-ovih igrača od besramnog Reinera (koji će valjda vratiti svoj viteški čin Crkvi, odnosno valjda će ga Crkva to tražiti?) do notornog Hrelje kojeg je s klupe za rezervne igrače podignuo Plenković, nakon što mu ni Saucha za većinu nije dostatan, dovoljno jaka da istraje do zakonskog roka. Bez obzira što on to demantira, gotovo sam siguran da za iduće izbore Plenković odlazi u svoju pravu domovinu, a to je Bruxelles, a HDZ-u ostaju godine da od naroda i Crkve izmoli oprost za sve uvrede koje trenutno od njega trpe i narod i Crkva. Da, rekao sam i Crkva, jer bez njezine podrške HDZ ne bi imao onako mirnu prošlost kakvu je na političkoj sceni, naročito nakon odlaska Tuđmana, imao.

Dakle, jedini koji je u HDZ-u pokazao otpor, ne baš neustrašivi, ali ipak otvoreni otpor, smisleni, suvisli, intelektualno superiorni i moralno prejasan otpor, bio je Davor Ivo Stier. I kako točno piše moj kolega iz Večernjeg Davor Ivanković, Stier ima osobitu odgovornost: naime, baš je on jamčio da je Plenković i dobar Hrvat i postojan Hrvat i da u domovini nema razloga za strah u tom kontekstu. Bit ću posve iskren: ja osobno ne bih, a to sam otvoreno i pisao, nikad podržao Plenkovića da uz njega nije bio Stier! Stier i Hasanbegović, a na seniorskoj strani Andrija Hebrang, to mora biti čvrsto sidro desnice u Plenkovićevom HDZ-u, pisao sam, ne jednom! Hasanbegovića je izbacio odmah, Hebranga nikad u životu na telefon nije nazvao, a Stiera je odgurao čim je dignuo glas. Mene je pak njegova vlast u istoj godini dana izbacila i iz Slobodne Dalmacije i s HTV-a! Kad je SDP bio na vlasti, izbacivali bi me jednom u cijelom mandatu, ovaj put sam u istoj godini dva puta letio van! A na vlasti je – HDZ!!!

Naime, u trenutku kad je dolazio, Stier je, kako sjajno podsjeća Ivanković, bio jamac svima nama koji smo dvojili. Jamac! Zato je Stierova tadašnja odgovornost povijesna, a današnja upravo ogromna. Neopisiva! Jedan od rijetkih političara koji nema partijske i udbaške repove, jedan od prerijetkih političara kojeg nećete naći ni u kakvim pretvorbama, jedan od rijetkih političara koji je intelektualno izjednačen Plenkovićevoj inteligenciji! Znate, ili će Stier razumjeti da ga povijest zove ili će narod iznjedriti nekog posve anonimnog koji će stati na čelo kolone. Stierov dolazak na čelo kolone jamčio bi promjene u okviru zadanih gabarita. Jamčio bi mirni prijelazak državne politike s jedne na drugu politiku, odmaknuo bi HDZ od sramne koalicije s HNS-om, hrvatsku vanjsku politiku bi izveo iz ovog bruxelleskog ponižavajućeg ropstva koje je tako jasno ilustrirano u onom trenutku kada Jean-Claude Juncker najprije štipne Plenkovića za stražnjicu, a onda mu pošalje poljubac. Da bi nakon toga Plenković odgovorio onim užasno snishodljivim pogledom i osmijehom. No on nije uštipnuo za stražnjicu Andreja Plenkovića nego hrvatskog predsjednika Vlade. Niti je on poljubac poslao Andreju Plenkoviću nego hrvatskom predsjedniku Vlade. A ja, kao i svi koji smo ga izabrali, imamo pravo tražiti da u naše ime niti prima poljupce niti dopušta intimnosti koje nisu prilične. Žurim reći da u slobodno vrijeme on može s Junckerom izmjenjivati nježnosti kakve god hoće, ali u onom trenutku, sve to pred brojnim TV kamerama, on predstavlja sve nas i treba se ponašati onako kako to očekuju oni koji su ga tamo izabrali.

Zbog današnjeg nečinjenja potezi i riječi sutra i prekosutra neće imati težinu

Dakle, ako je moguće govoriti u ovim kategorijama povijesne istinske dramaturgije, onda u ovom trenutku jedini Stier, uz svoje znane vanjskopolitičke relacije, uistinu jedini može jamčiti mirni prelazak jedne politike. Stier jamči da ta nova HDZ-ova vlast napokon neće imati starih partijskih, pa onda i udbaških kadrova, što bi bio novum koji do sada s HDZ-om nikada nismo vidjeli. Ako HDZ ne shvati, najprije, da s ovakvom Plenkovićevom politikom nemaju osobite budućnosti, morali bi shvatiti, da bez promjene politike (a nje s Plenkovićem dakako nema), nakon ovako iskazanog ogorčenja naroda koji nema običaj izlaziti na svoje trgove bez velikih razloga, oni svojim nečinjenjem državu zapravo vode u kaos. Neću govoriti o grčkom scenariju, ali svakako u kaos.

Jer, nitko u ponedjeljak neće zaboraviti što se proteklih dana i tjedana dogodilo, kako god to mediji skrivali. No što se god s Hrvatskom bude događalo, odgovornost Davora Ive Stiera, ali i Milijana Brkića, dakle ljudi koji razumiju, koji imaju karizmu, koji su pokazali otpor, koji su pokazali da razumiju, bit će povijesna. Sad je trenutak i to zadnji trenutak da o tome razmisle. Ne radi se o tome da će sutra patetično govoreći biti kasno, radi se o tome da zbog njihova današnja nečinjenja njihovi potezi i riječi sutra i prekosutra neće imati težinu. Dođe trenutak u svakoj naciji kad ste pozvani izdići se iznad svoje komocije i komotne stvarnosti i biti na visini zadatka. Ovoj Hrvatskoj i ovoj vlasti je taj trenutak upravo sad kucnuo. Kako to znam? Pa sve, dragi moji, piše u povijesti i sve se u povijesti redovito ponavlja!