Bauk populizma kruži Europom, a europske elite ne mogu sakriti prijezir prema mišljenju naroda

Bilo da je riječ o Hrvatskoj, gdje se kao populisti spominju Živi zid, Most ili neki drugi pojedinci (Bandić, Kerum) ili o Rusiji (Putin), Mađarskoj (Orban), Poljskoj (Kaczyński), Austriji (Kurz), Nizozemskoj (Wilders), Francuskoj (Le Pen), Italiji (Matteo Salvini i Beppe Grillo), Španjolskoj (Iglesias), Grčkoj (Tsipras), Srbiji (Vučić) ili u konačnici o SAD-u (Trump) itd. narativ o populizmu konstanta je europskoga političkog i medijskog „mainstreama“.

„Mainstream“ političari redovito pozivaju na borbu protiv populizma koji prijeti stabilnosti europskih država, vrijednostima liberalne demokracije i budućnosti Europske unije. Navodni populisti „targetiraju“ se i na ljevici i na desnici (neki pak govore i o “centrističkom populizmu”, kao npr. u slučaju Macrona), iako je desnica, dakako, i u ovome slučaju dežurno zlo.

Nedavni izbori u Italiji mogu poslužiti kao paradigma jačanja „populizma“ budući da su donijeli poraz lijevih („socijal-demokracija“ je općenito u krizi diljem Europe) i centrističkih stranaka i pobjedu euroskeptika, „desno-populističke“ Lige i Berlusconijeve „Naprijed Italija“ te antisistemskog pokreta „Pet zvijezda“. Ti izbori nisu doveli samo do poraza talijanskog tzv. “mainstreama”, nego ih možemo tumačiti i kao izraz dubokog protivljenja politici Bruxellesa.

Populizam iz perspektive “mainstreama”

U Rječniku stranih riječi (Anić-Goldstein, 2005.) populizam se definira kao „ideologija i društveni pokret koji povlađuje predrasudama, strastima i duhovnim dometima širih društvenih slojeva“.

Populizmu se prigovara da nema konzistentno izrađenu ideologiju, nego da manipulira strahovima ljudi. Populisti se, ističe se u politološkoj literaturi, pozivaju na narod (lat. populus), harangiraju protiv „elita“, ali i protiv paradigmatskog Drugog koji ugrožava “narodno jedinstvo“. Kao dodatna obilježja populizma navode se demagogija, antiintelektualizam, simplifikatorski idejni „rezervoar“ i zahtjevi za brzim i radikalnim promjenama. Populizam posebno jača u vrijeme ekonomskih kriza i velikih društvenih lomova.

Postoje populisti u pejorativnom značenju riječi

Prethodno su navedena obilježja populizma iz perspektive „mainstreama“.

No, koliko je takva deskripcija realna?

Osobno smatram da zaista postoje populisti u navedenome pejorativnom značenju. Konkretno, riječ je o pojedincima, strankama i pokretima (u Hrvatskoj imamo živopisne primjere toga) koji realno nemaju niti znanja niti sposobnosti niti ideja kako riješiti goruće političke i društvene probleme i koji stvarno nisu sposobni voditi niti jedan kiosk. Takvima se “prodavačima magle” čitav politički program svodi na puko kritizerstvo, glasno bukačenje, “jednostavna rješenja” i manipuliranje vrijednostima do kojih je narodu stalo. Toga smo se nagledali na hrvatskoj političkoj sceni. Nomina sunt odiosa.

No, “mainstream” za “populizam” proziva i ljude koji ispravno detektiraju probleme i nude sasvim realna rješenja. Pritom se uglavnom radi o konzervativnim i desnim političarima koji služe kao dežurna strašila za bruxelleske birokrate.

Orban – “populist”?

Za primjer možemo uzeti Orbana kojega europski “mainstream” kvalificira kao “populista”, a u gorem slučaju i fašista. Isti taj Orban, međutim, iza sebe ima vrlo dobre ekonomske pokazatelje i snažnu potporu mađarskog naroda (a potpora naroda bit je predstavničke demokracije, zar ne?). Orbanu se zamjera šovinizam prema migrantima (žica na granici) iako se, zapravo, ne radi ni o kakvom šovinizmu, nego o oprezu koji se nakon niza terorističkih napada u Europi pokazao potpuno opravdanim. Siguran sam da Orban nije nikakav mrzitelj migranata (većina migranata nisu teroristi i toga je svjestan svaki razuman čovjek), nego realan političar svjestan sigurnosnih (mogući teroristi) i geopolitičkih (sjetimo se Gadafijevih prijetnji o islamizaciji Europe) aspekata migrantske krize.

Protivljenje migrantskim kvotama (svjedoci smo suludih prijedloga da će se potpore iz EU fondova uvjetovati primanjem migranata) predstavlja izraz volje mađarskog naroda koji je tri puta za redom dao povjerenje Orbanu. Nije li bruxellesko nametanje tzv. migrantskih kvota direktan atak na demokraciju i prava suverenih država? Ne želim ovdje ulaziti u Orbanovo zalaganje za “i-liberalnu demokraciju”, niti komentirati optužbe za razvijanje klijentelističke mreže svojih pobočnika, no argumenti koji se obično koriste u pokušaju diskreditacije njega kao “populista” potpuno su promašeni. Orban očito diše kao i svoj narod (pa, eto, u tom smislu je “populist”), a to je veliki grijeh u današnjoj europskoj “mainstream” politici koja voli s visokih birokratsko-bruxellskih razina nametati rješenja i direktive, pa i onda kad su narodi protiv istih.

Uzroci “populizma” i jačanja antiinstitucionalnih političkih snaga

Kako bilo, jačanje populizma (“pozitivnog” i “negativnog”) i antiinstitucionalnih političkih snaga jedna je pojava koja danas snažno obilježava etablirane europske demokracije i predstavlja simptom njihove krize. Ono što “mainstream” ne vidi ili ne želi vidjeti jesu uzroci takvih pojava. A oni se nalaze u jednom prijeziru elita prema mišljenju naroda i u posljedičnom nepovjerenju građana prema strankama što rezultira niskom izlaznošću na izbore, ali i sumnjama u demokraciju kao politički sustav.

Demokratski pseudoelitizam, okoštale birokratske strukture, jedna vrsta “depolitizacije politike” i njezina pretvaranja u pseudopoduzetništvo (većina lijevih stranaka ima malo toga s radništvom, jednako kao i demokršćanskih stranaka s kršćanstvom), cenzuriranje i tabuiziranje određenih tema (misaona policija i optužbe za govor mržnje), tiranija političke korektnosti, “mainstream” dezavuiranje tradicionalnih vrijednosti i promicanje ponašanja protivnih zdravom razumu, bruxellesko nametanje “kvota” i “lokota” suverenim državama… Sve nabrojane pojave predstavljaju izuzetno plodno tlo za jačanje “populizma” i antisistemskih stranaka jer bude samoobrambene reflekse kod naroda. I što će “mainstream” više biti gluh za mišljenje naroda to će zaista rasti stupanj opasnosti da i “populisti” u onome negativnom značenju riječi dođu na vlast. Frustracije kad se dugo akumuliraju mogu eksplodirati i pretočiti se u opasne političke i organizacijske oblike. Povijest je prepuna takvih primjera.

“Populizam” kao upozorenje i stimulans

“Populizam”, neovisno kako ga shvaćali, prirodna je pojava u demokraciji onda kad suvremena predstavnička demokracija počne pokazivati svojstvene joj slabosti. On ne mora nužno biti loš, jer idejno obogaćuje politiku (u tom smislu mislim da i “pozitivni” i “negativni” populizam trebaju imati “pravo javnosti”) i djeluje kao svojevrsna korekcija etabliranim politikama onda kada one zastrane u smjeru demokratskog pseudoelitizma.

“Populizam” bi “mainstream” stranke trebale shvatiti kao upozorenje, ali i kao stimulans da bolje rade svoj posao i da više poštuju volju naroda, njegovu povijest, kulturu i tradiciju. “Tradicija je demokracija koja traje u vremenu i vjeruje u konsenzus glasova i iskustva običnih ljudi”, rekao je Chesterton. Oni političari koji pljunu na “iskustva običnih ljudi” na kraju u konačnici i sami dobiju “crveni karton” od tih istih ljudi. Prije ili kasnije.