Bandićevi grijesi ne mogu više biti Tomaševićeve ispričnice

Slično je i sa zagrebačkom kanalizacijom. Nije puno različito ni s plinovodnom mrežom, a hoće li sezona grijanja koja samo što nije počela dati spektakularnije scene katastrofe od pucanja magistralnih cjevovoda tek trebamo vidjeti.

Zagrebački dogradonačelnik Luka Korlaet nije naravno našao spasonosno rješenje, ali je našao kako je on to valjda zamislio - spasonosno obrazloženje. Vratio nas je u vrijeme kad su građani Zagreba još uvijek obožavali gradonačelnika Milana Bandića. U 2007. godinu, čak 13 godina unatrag. Tada je, naime, Zagrebački holding pod čvrstom Bandićevom upravljačkom palicom na burzi u Londonu izdao obveznice i na račun dobio 300 milijuna eura. Novac je naravno posuđen zato da bi građani Zagreba dobili što obnovljenu, što novu, ali svakako moderniziranu komunalnu infrastrukturu. Međutim, već dvije godine kasnije, ali i dvije godine prije nego što će današnji gradonačelnik Tomislav Tomašević sjesti na tlo Varšavske ulice i povesti prosvjed protiv Bandića svi smo iz objavljenih 'tajnih izvještaja' Holdinga doznali da je Bandić za 300 milijuna eura umjesto obnove komunalne infrastrukture kupio svoj opstanak na vlasti.

Prelijevanjem novca i imovine, pretežno zemljišta iz vlasništva Grada u vlasništvo Holdinga posuđeni je novac ispunio svoju svrhu, pokrio je kako to novac obično čini stare dugove i pogreške, isplaćene su neke plaće, narod je uveseljen gradnjom nekoliko vrtića, provedeni su brojni projekti, samo ne oni investicijski s ikakvim dugoročnim učinkom. Komunalna infrastruktura naravno nije zamijenjena, samo je zakrpana tamo gdje je to bilo nužno. Izvješće Holdinga iz 2009. godine pokazalo je da je svega pet milijuna eura od 300 milijuna eura posuđenog novca potrošeno namjenski. Tomašević i Korlaet su bez sumnje bili upoznati s tom činjenicom ne samo prije nego što su preuzeli upravljanje Zagrebom nego prije nego im je ideja o tome uopće pala na pamet.

Bandićevo bacanje u vjetar 300 milijuna eura stoga ne može biti prihvaćeno kao jedina ispričnica Tomaševićevoj vlasti za raspadanje gradske infrastrukture. Tomašević i njegovi suradnici mogu samo biti p(r)ozvani da objasne zašto zapravo nemaju plan ni za zagrebačku komunalnu infrastrukturu, a ni za Zagrebački holding s čijeg su čela upravo smijenjeni predsjednik uprave Nikola Vuković i član uprave Ante Samodol jer su, ukratko, izgubili gradonačelnikovo povjerenje. A bili su prije samo stotinjak dana ljudi od apsolutnog gradonačelnikova povjerenja.

Njihova smjena ili odlazak, svejedno, Tomaševićev je neuspjeh, svjedočanstvo da gradonačelnik zapravo nema pojma što će s Holdingom, ali što je još gore od toga, da uz sve savjetnike i suradnike ne uspijeva na čelo raspadnutog zagrebačkog mega poduzeća dovesti ljude koji znaju što će, niti im se zapravo usudi dati da učine ono što isplaniraju. I to je puno veći problem od toga što je Tomašević Zagrepčanima 'ukrao raskošni Advent', jer raskoš iz Bandićeve ere grad s trulom infrastrukturom niti ne zaslužuje.

Svjetlom obasjano adventsko klizalište na Tomislavcu nasađeno na tlo ispod kojeg neka veća cijev može puknuti svako malo bila bi zapravo slika slična onoj neke mlade influencerice u usponu koja iz vlažnog podrumskog vlažnog stana izlazi u Dolce & Gabana tenisicama kako bi se na instagramu ili špici predstavila kao imućna dama. Opravdano je zapitati se što zapravo Tomašević želi nakon što je smijenio Vukovića i Samodola?

Želi li još uvijek novi zagrebački gradonačelnik da i njemu netko donese plan kako da prevesla Zagrepčane i okrene 300 milijuna eura u korist kupnje svoje buduće vlasti baš kao što je Bandić učinio prije 13 godina ili želi nešto drugo? Grijesi Bandićeve vlasti su svima poznati, upravo zahvaljujući tim grijesima, toj svojevrsnoj zloupotrebi novca i moći njegova se struktura i održala na vlasti. No, ti grijesi ne mogu više biti Tomaševićeva ispričnica i on se nalazi pred jednostavnim izazovom.

Mora se odlučiti je li mu važnije da zaista počne rasplitati stotine malih gordijskih čvorova ili mu je ipak najvažnije ostati u gradonačelničkom sedlu puno godina. Bandiću je Holding služio da za ljubav i glasove građana na izborima iz te blagajne financira ono što nije mogao platiti iz preopterećene gradske blagajne. Zagrebački proračun i novčani tijek Zagrebačkog holdinga bili su spojene posude, oboje podređeni održanju na vlasti po principu 'Nek drži vodu, dok majstori ne odu'.

Tomislav Tomašević ne bi smio imati luksuz ponašanja na isti takav način. Zagrebački holding ne bi smio biti kasica prasica zagrebačkog proračuna u nekoj novoj financijskog shemi stvaranja nepostojeće vrijednosti kakve su skloni izmišljati financijski savjetnici. Sve bi naravno bilo jednostavnije kad bi se našao način da se zavrti nekih novih 300 milijuna eura kojima bi se Zagrepčanima zaprašile oči pa da svi poput ministra Josipa Aladrovića počnemo vjerovati kako se u Hrvatskoj fenomenalno živi. Možda bi trebalo pristati i na zaprašivanje očiju, ali pod uvjetom da nam se nakon što progledamo komunalna infrastruktura prestane raspadati pred očima. Vuković i Samodol odlaze, Tomašević ostaje ... i dalje bez jasnog plana za upravljanje poslovnim dijelom Zagreba i Holdinga.