Autoritarna 'ljevica' i njen vođa u pohodu protiv 'unutarnjeg neprijatelja'

Ustavni sud zadnja je instanca u izbornom procesu. Činjenica da Vlada (koja više nije vlada u pravom smislu riječi, nego tek skrbnik nad izvršnom vlašću, i to do formiranja novog kabineta koji će imati puni izborni legitimitet), nastoji kontrolirati tu zadnju instancu izborne procedure, u trenutku kad su i tehnički premijer i njegov unutarnji krug (što ga pretežno čine ministri iz njegova kabineta) posvećeni, prije svega, izbornoj kampanji, budi ozbiljnu zabrinutost i govori o autoritarnom karakteru trenutnih vlasti u Hrvatskoj.

O Milanovićevu infantilnom autoritarizmu i nesposobnosti za osmišljavanje i provođenje racionalnih javnih politika - od ekonomske, socijalne ili vanjske politike, do politike nacionalne sigurnosti - znamo praktički sve, tako da spremnost takvih vlasti da sebi podrede represivni sustav i da ga zloupotrebljavaju za ostvarivanje jednokratnih izbornih interesa, ali i eliminaciju onih koje režim doživljava kao „neprijatelje", nikoga ne bi trebala iznenaditi. Ipak, valja konstatirati da i to podređivanje represivnog sustava i tajnih službi interesima režima govori o regresiji koja se Hrvatskoj dogodila u četiri godine mandata Zorana Milanovića i njegove sljedbe.

Tijekom pretpristupnih pregovora s EU Hrvatska je provela proces depolitizacije sigurnosnih agencija i prvi put u novijoj hrvatskoj povijesti dogodilo se da je iz javnosti počela nestajati ona tradicionalna hrvatska „nemojmo o tome telefonom, znaš da me vjerojatno slušaju". Oni koji nisu bili uključeni u kriminalne radnje tada su se oslobodili straha od političke kontrole režima. Tu su reformu operativno proveli Tomislav Karamarko i Josip Buljević, kao šefovi krovne tajne službe u Hrvatskoj, odnosno Karamarko poslije kao ministar unutarnjih poslova.

Buljević je bio prvi šef tajnih službi za kojeg javnost nije ni znala, a u javnost je protiv svoje volje gurnut tek 2012. godine, dakle, u vrijeme Milanovićeve vladavine kad se saznalo da je policijski odjel pod partijskom kontrolom izlistavao njegove telefonske pozive i kad ga se u javnosti pokušalo lažno optužiti za kontakte s osobama iz podzemlja. Umjesto da nakon toga s položaja ode ministar unutarnjih poslova, a da njegovi podčinjeni, koji su počinili nečuveni prekršaj, budu maknuti iz nacionalnoga sigurnosnog sustava, stvoreni su uvjeti da Buljević ne dobije još jedan mandat na čelu obavještajne službe, nego da na to mjesto bude postavljen premijerov virilist, sa zadatkom da obavještajni sustav podčini Milanoviću.

Afera o prisluškivanju sudaca Ustavnog suda, nakon čijeg otkrivanja je moguća nova interpretacija političke igre, što je igra najgori od Milanovićevih ministara, Boris Lalovac, nastavak je neraščišćene Milanovićeve i Josipovićeve afere iz 2012. godine. Budući da je tada „prošlo" to da je unutar Policije, a izuzeta od bilo kakva civilnoga i stručnog nadzora, uspostavljena paraobavještajna partijska služba, kad je „prošlo" i to da čak i šef nacionalne krovne obavještajne službe može biti žrtvom tog paraobavještajnog sustava, bilo je samo pitanje tko će sve ubuduće biti predmetom takvih ilegalnih istraga. O tome ćemo vjerojatno više saznati tek nakon smjene vlasti, ali izvjesno je da dvoje sudaca Ustavnog suda nisu jedini koje se na taj način prisluškivalo i pratilo, i to mimo zakona, a u interesu autoritarnog predsjednika Vlade.

O tome što trenutni autoritarni premijer misli o svima u društvu koji se prema njemu ne ponašaju kao podložnici, neki smo dan mogli čitati iz pera jednoga od njegovih javnih zagovornika. Svi su oni „unutarnji neprijatelji", ponosno govori ovaj milanovićevac. Termin „unutarnji neprijatelj" u komunističkom je sustavu opravdavao represiju, nadzor, gaženje privatnosti svakoga onoga koji je bio „podveden" pod njega.

U Milanovićevu autoritarizmu svi koji drže do načela diobe vlasti unutarnji su neprijatelji, jer niti jedan autoritarizam, pa ni ovaj nedorasli, nekompetentni, infantilni Milanovićev, ne podnosi nikakvu kontrolu vlasti. Ustavni je sud po definiciji arhineprijatelj, jer je svojevrsna kontrolna vlast. Ustav je, također, neprijatelj, jer je on „ustava", brana presizanju ovlasti, a Ustavni se sud mora brinuti da se takva presizanja ne događaju. Neprijatelj je i predsjednica Republike, jer pokazuje ambiciju ograničiti samovlašće Zorana Milanovića, njegovih trabanata i klijenata.

Premijer Milanović, u zagovoru svoga infantilnog autoritarizma, javno govori kako on smatra da je položaj predsjednika Republike nepotreban. Predsjednik Republike smetnja je, naime, infantilnom autoritarnom vladaru onda kad se on (odnosno ona) ponaša u skladu s temeljnim pravilima demokratskog poretka, kad, kako to kažu „očevi utemeljitelji" američke federacije, iskazuje političku ambiciju kojom ograničava druge suprotstavljene političke ambicije. Dok mu je predsjednik Republike bio podložnik, on Milanoviću nije bio protivnik i ovaj nije tvrdio kako je to nepotrebna institucija. Dapače, bio je spreman žestoko se boriti za reizbor takvog Predsjednika, a i iskazati nespremnost priznavanja izbornog rezultata.

Ponašanje infantilnoga autoritarnog vladara i njegove sljedbe doista počinje pobuđivati zebnju. Naravno, takav autoritarni režim ne može proći izbornu provjeru i osvojiti parlamentarnu većinu. Međutim, očito je da je autoritarni vladar spreman devastirati ustavne institucije kako bi povećao nadu da opstane na vlasti. Spreman je ponižavati instituciju predsjednika Republike, razarati Ustavni sud, neobuzdano primjenjivati represiju, protivnike označavati kao nelegitimne, dakle, drugim riječima, „unutarnjim neprijateljem". Protiv onih dijelova političkog tijela, koji ga ne podupiru, s lakoćom primjenjuje represiju, na njih šalje parapolicijske i paraobavještajne strukture, što ih je izgradio njegov šef represivnog sustava.

Najviše, međutim, zabrinjava to što se nad takvim skandaloznim ponašanjem javnost ne zgraža. Nastoji se spriječiti bilo kakva rasprava o pogubnim učincima te vladavine na građanska prava i temeljne slobode, a onaj dio javnosti koji podupire infantilnoga autoritarca s veseljem prihvaća i vraćanje termina „unutarnji neprijatelj" i paraobavještajnu represiju prema tim „unutarnjim neprijateljima". Naime, Milanović je otkrio jednu važnu istinu: „lijevi" politički korpus, koji sam sebi voli tepati kao demokratskom i liberalnom, jednostavno uglavnom nije takav. Taj je korpus i danas izrazito autoritaran, pa je pojava autoritarnog vladara na „ljevici" primljena s veseljem, čak i entuzijazmom i oduševljenjem.

Nažalost, čak i da je o aferi zloupotrebe represivnog sustava od strane infantilnog autoritarnog režima i bilo više riječi u javnosti, stvarnog učinka na predizbornu arenu ne bi bilo. Oni koji podupiru Milanovića jasno su se opredijelili za autoritarizam, nekompetentan i nedorastao, doduše, ali autoritarizam s otvorenom ambicijom gušenja temeljnih ljudskih prava građana. Koliko god su u četiri godine demokratski unazadili Hrvatsku, za takvu autoritarnu soluciju ne mogu pridobiti niti većinu političkog tijela, niti većinu budućeg parlamenta, čak niti u slučaju suradnje takve autoritarne „ljevice" s „desnim radikalima".