'Asimetrični' odnosi na Balkanu

Kad neka država svoga veleposlanika 'povuče na konzultacije', to je redovito objava duboko narušenih bilateralnih odnosa, a povlačenje cjelokupnog osoblja ambasade na rubu je najave prekida svih diplomatskih odnosa među državama.

U tjednu, kad su odnosi s Makedonijom bili u središtu pozornosti tamošnje javnosti, Beograd nikad nije objasnio razlog svog poteza. Jasno je kako je Makedonija donijela odluku da, kad se na sastanku UNESCO-a bude raspravljalo o članstvu Kosova u ovoj UN-ovoj organizaciji, 'ona u tom glasovanju slijedi većinu članica EU', dakle, da glasuje u prilog primanju Kosova u UNESCO.

Navodno je prije nekoliko mjeseci makedonski premijer Zoran Zaev, u razgovorima s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, 'obećao' makedonsku neutralnost. Srbija na svaki način nastoji spriječiti prijem Kosova u UNESCO pa je povlačenje cjelokupnog osoblja veleposlanstva moguće tumačiti kao 'omekšavanje' protivnika prijetnjom prekidom svih diplomatskih odnosa.

Osim ove prijetnje, šef beogradske diplomacije, Ivica Dačić, izrekao je još jednu – najavio je mogućnost da Beograd odluči povući međunarodno priznanje Makedonije s njenim 'ustavnim imenom'.

Nije prvi put da Srbija prema Makedoniji demonstrira 'asimetričnu politiku'. Naime, administracija predsjednika Vojislava Koštunice, kad je međunarodna zajednica započela proces priznavanja neovisnosti Kosova, reagirala je povlačenjem svojih veleposlanika 'na konzultacije' iz onih država koje su priznale Kosovo, ali kad su Makedonija i Crna Gora pratile euroatlantske partnere u ovoj odluci, prema njima je primijenjena druga, daleko oštrija metoda.

Srbija je 2008. prognala veleposlanike Crne Gore i Makedonije, time jasno poručujući da prema ovim državama vrijede neka druga pravila od onih što važe za ostale zemlje. Tim potezom već je tadašnja Koštuničina administracija Makedoniju i Crnu Goru definirala kao svoju 'interesnu zonu'. Jednaka odluka odnosila bi se i na Bosnu i Hercegovinu, ali ona, zbog unutarnjih odnosa i veto pozicije srpskog entiteta, nije niti donijela odluku o priznavanju Kosova.

Vučić je povlačenjem cjelokupnog osoblja veleposlanstva u Skopju samo potvrdio 'kontinuitet' politika u odnosu na doktrinu, što ju je oblikovao još Koštunica, ali u novim uvjetima. Naime, dok je Koštunica upravljao Srbijom, ona je bila izvan procesa europske integracije, a sada pregovara o članstvu u Uniji i u skladu s time morala bi preuzeti i načela europske politike dobrosusjedstva, te zajedničke europske vanjske i sigurnosne politike.

Doduše, Unija tolerira stalne ispade državnog vrha u Srbiji, poput nedavnih tamošnjega ministra obrane Aleksandra Vulina, koji je izjavio da dok je on ministar, a Aleksandar Vučić Predsjednik, Srbija neće Rusiji uvesti sankcije (što ih EU primjenjuje). Pritom on nije namjeravao poručiti – dok smo nas dvojica na svojim pozicijama, ništa od članstva Srbije u EU, ali Unija bi njegove riječi upravo tako morala shvatiti, kao što bi primjenu (diplomatske) sile prema Makedoniji i iskazivanje političke volje za uspostavu asimetričnih odnosa u regiji i dominantne uloge Srbije u odnosu na susjedne države morala politički sankcionirati.

Vučić i Dačić naknadno su u javnost pustili i priču o tome kako se iz Makedonije navodno 'ofenzivno djeluje' protiv Srbije, otvorivši nagađanja o navodnom makedonskom prisluškivanju državnog vrha Srbije, i to na poticaj i uz pomoć euro-atlantskih struktura.

Euro-atlantizam Makedonije, koji je jedan od temeljnih elemenata politike novog premijera Zorana Zaeva ključ je za razumijevanje ovog incidenta. Kad je riječ o odnosu prema Kosovu, Zaev nema manevarskog prostora za ustupke Srbiji. Njegova vlada ovisi o potpori albanskih stranaka u Makedoniji, a makedonski Albanci insistiraju na makedonskoj službenoj i nedvosmislenoj potpori Kosovu. Suzdržavanjem od glasovanja i 'neutralnošću' (što bi bilo de facto glas protiv Kosova u UNESCO-u), Zaev bi riskirao opstanak vlastite vlade, a kompromitirao bi i svoju europsku poziciju.

Ključni proces za Makedoniju u idućem razdoblju predstavlja pitanje odnosa s Grčkom, a 31. kolovoza grčki ministar vanjskih poslova Nikos Kotzias dolazi u posjet Makedoniji. Smatra se da bi to mogao biti ključan trenutak u postizanju kompromisa Skopja i Atene oko imena Makedonije, što bi otvorilo 'brzu traku' za pristupanje Makedonije, najprije NATO savezu, a onda i otvaranju pregovora s EU.

Zaev rješava probleme koje Nikola Grueski, njegov prethodnik, nije umio riješiti. Grčka je zbog imena blokirala ulazak Makedonije u NATO, kao i njen napredak prema članstvu u EU. Grčka sebe definira kao 'Helensku republiku' i u povijesnom smislu jedinu političku baštinicu helenizma. Umjesto kompromisa, administracija Nikole Grueskog odlučila se za sukob s Grčkom i 'helenističkim teatrom', poigravanjem simbolikom Filipa i Aleksandra Makedonskih, preko svake je mjere antagonizirala Grčku.

Ključni događaj bila je svibanjska smjena vlasti, kad se formirala makedonsko-albanska, proeuropska i euroatlantska koalicija. S Makedonijom u europskoj 'čekaonici drugog razreda' i bez euroatlantskih šansi, Rusija je počela graditi svoj koncept novih odnosa na Balkanu, zasnovan na formiranju bloka četiriju neutralnih država, predvođenih Srbijom.

Te neutralne države trebale su biti Crna Gora, Makedonija te Bosna i Hercegovina.

Crna je Gora u međuvremenu bila pod snažnim ruskim udarom, zbog politike Vlade usmjerene na euroatlantizam. Rusija je uz pomoć paraobavještajnih struktura iz Srbije pokušala provesti državni udar tijekom parlamentarnih izbora, ali je udar otkriven i pravovremeno spriječen.

U svibnju je na sličan način Rusija pokušala onemogućiti potvrdu Zaevljeve koalicije u Sobranju, a operativci su ponovno došli iz Srbije. Međutim, za razliku od Crne Gore, gdje su u državnom udaru sudjelovale 'paraobavještajne strukture', koordinator ruskog udara u Makedoniji bio je formalni beogradski obavještajac, Goran Živaljević, koji je akreditiran kao 'liaison officer'. Živaljević je čak sudjelovao u proboju demonstranata u Sobranje, a kao njegovi važni suradnici naknadno su identificirani i Miroslav Lazanski, parlamentarni zastupnik Srpske napredne stranke u Skupštini Srbije i novinar Politike (te suradnik ruskog Sputnika), i Ivan Stoilković, predsjednik srpske stranke u Makedoniji i zastupnik u Sobranju Makedonije.

Živaljevićeva obavještajna mreža uspješno je 'demontirana', a možda je službeni Beograd, u sjeni zatvaranja veleposlanstva u Skopju, i to tumačio kao 'agresivno djelovanje' Makedonije protiv Srbije. Ona ga je na kraju ipak morala povući i imenovati drugog obavještajca zaduženoga za vezu sa makedonskim službama. Tek uzgred recimo, da je prije Skopja, obavještajac Živaljević, bivši zamjenik direktora Bezbednosno-informativne agencije Srbije, bio akreditiran u Zagrebu.

Pokazna vježba 'balkanskih asimetričnih odnosa' ovog je puta završila bez štete. Makedonija se oduprla pritisku, a Srbija je počela vraćati diplomatsko osoblje u Skopje. S pozicije Hrvatske važno je da se proces deblokade makedonskog statusa u NATO i EU nastavi, jer je širenje euroatlantskih struktura na jugoistok jedan od ključnih hrvatskih vanjskopolitičkih interesa.

Ujesen će se hrvatski državni vrh, nakon dugo vremena, vjerojatno sastati s novim predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, a Beograd će i ovoga puta vjerojatno insistirati na formulaciji o tome kako su za stabilnost na Balkanu najvažniji odnosi Beograda i Zagreba. Događanje proteklog tjedna na relaciji Beograd – Skopje jasno govori o tome kako Beograd shvaća odnose u svom susjedstvu, a pristajanje Zagreba na bilo kakav kontekst 'osovinske suradnje' ujedno bi bio i pristanak na to da Beograd Makedoniju, Crnu Goru i barem polovinu BiH tretira kao svoju legitimnu interesnu zonu te da se prema tim državama odnosi kao prema državama drugog reda. Pristajanjem na model 'osovinske suradnje' Hrvatska bi, nadalje, legitimirala i interes Srbije da zaustavi konsolidaciju euroatlantskih struktura na Balkanu, odnosno da balkanski prostor dovede u rusku interesnu sferu.